Novosti

Božić u Labinu

14.11.2019

Nemoj me slijediti

Kako sam zadnji puta pisao o smrti i njezinoj ulozi u našem životu želio bi nastaviti pisati o nekim podsvjesnim dinamikama koje često primjećujem u mom radu, a koje na kraju dana postaju životno opasne. Također tema se savršeno poklapa i s ovim mjesecom kada se intenzivnije prisjećamo onih koji su nas fizički napustili. Podsvjesne dinamike su dvosjekli mač, s jedne strane nužno potrebne da bi opstali, a s druge, ukoliko ih u odrasloj dobi infantilno slijedimo, onda nas mogu odvesti u smrt. Možda ste se nekada pitali zašto u nekim obiteljima osobe umiru od iste bolesti, na iste datume ili na slične načine!? Vrlo često možemo pročitati u medijima primjere iz slavnih obitelji, ali isto tako vjerujem da ćemo i svakodnevnom životu pronaći neki primjer.

Kada se rodimo naša prva zadaća je preživljavanje. Kako bi preživjeli potrebni su na skrbnici jer sami sebi ne možemo osigurati ono što nam je potrebno. Nismo sposobni pribaviti hranu, odjeću, toplo mjesto. To je jedna od najosnovnijih zakonitosti života: pripadanje. Ta zakonitost je toliko duboko upisana u naše biće, a na neki način određuje vrlo često naš život. Imamo naše „pleme“ kojemu pripadamo, u njemu svatko ima svoje mjesto, tu postoje pravila, a kada se približimo kršenju pravila i mogućnosti da prestanemo pripadati javlja se savjest koja nas na to upozorava.

Na radionicama sistemskih konstelacija ili u individualnom radu vrlo često se pokaže kako u ime ove pripadnosti ili slijepe ljubavi djeteta u nama počinjemo razvijati bolesti, ne živimo puninu svoga života ili počinjemo odlaziti u smrt. Ponekad se to dogodi kada nam netko premine, napusti svoj fizički oblik. Tada, ako još uvijek imamo taj slijepi pogled na ove zakonitosti, podsvjesno mislimo da ćemo s osobom koja je otišla biti povezani samo ako i mi sami idemo tim putem. 

To u praksi rezultira da nesvjesno počinjemo naglo gubiti kilograme i nestajati, razboljeti se od iste bolesti, smanjiti našu energiju na minimum tako da samo postojimo… Međutim, na radionici svaki puta vidimo kako kada krenemo tim putem, predstavnici za one koji su otišli nisu dobro i nisu u miru. Naši pokojnici ne žele da ih slijedimo, naprotiv, oni žele da živimo život koji su nam predali i dali. Moramo pronaći nov način kako ćemo se povezati s njima, premda mi nismo nikada razdvojeni, uvijek smo povezani. 

Ono što je bitno, i kada ih se prisjećamo i kada odlazimo na njihove grobove, da imamo poštovanja prema njihovim životima, kakvi god oni bili. Da shvatimo kako su nam oni omogućili da živimo svoj život i da možemo nastaviti razvijati život dalje. Zamolimo ih za blagoslov, da nas prate i podrže u svim našim koracima. Kada od njih uzmemo život i krenemo dalje, tada i njihovi životi dobivaju nov smisao, tada i sve ono što su oni činili za nas nije uzaludno.

Rastanci su bolni, ali kada prihvatimo njihov „odlazak“ i na nov se način povežemo s njima, tada i ako smo počeli razvijati neke simptome oni vrlo brzo nestaju i povlače se. Život je stvoren da se daje, da ide prema naprijed i da se razvija i širi. To je njegov prirodan tok. Zatvorite oči na par trenutaka, zamislite sve one generacije koje su otišle prije vas, naklonite se pred njima i recite u sebi: „S poštovanjem uzimam Život od vas! Molim vas vaš blagoslov za moj život! Neće biti uzalud!

Antonio Mrzlić
#soulguide
amerselli@gmail.com