Novosti

10.04.2020

Etnografski muzej Istre stvara dokumentacijski fond COVID – 19

Bojite li se zaraze Koronavirusom? U kolikoj je mjeri i na koji način pandemija Koronavirusa promijenila vašu svakodnevicu, vaše navike? Da li ste u izolaciji ili samoizolaciji zbog Koronavirusa? Što vam je najteže palo? Da li je osamljivanje imalo i neke pozitivne strane? Kakvu spoznaju o životnim vrijednostima vam je donijela ova izvanredna situacija? Da li ste ikad u životu bili svjedocima sličnih situacija, epidemija ili pandemija? Da li ste čuli priče o sličnim situacijama? Ako jeste, pišite nam o tome...

Ovo su tek neka od pitanja kojima vas Etnografski muzej Istre poziva da s njima stvarate novi dokumentacijski fond Etnografskog muzeja Istre- COVID 19/Dnevnici 20, razvijate dokumentacijski fundus muzeja i, u konačnici, pružite mogućnost istraživačima i znanstvenicima da se posvete ovom, nadamo se, neponovljivom fenomenu.

Više o inicijativi Etnografskog muzeja Istre- COVID 19/Dnevnici 20 pronađite na OVOJ poveznici.

Pandemija COVID- 19 službeno je proglašena 11. ožujka 2020. godine. Od tog datuma silovito su se, iznimnom brzinom i odjekom pokretale mjere nacionalnih stožera koje su uvjetovale ograničenja kretanja pojedinaca, ukidanje mogućnosti društvenih kontakata, konzumacije obrazovnih i kulturnih sadržaja, trgovačkih ponuda, navika. Odredile su sasvim konkretne granice do tog dana sasvim proizvoljnih, slobodnih životnih dinamika. Pandemija je uz virus posijala strah i brigu, za zdravlje, za egzistenciju, usamljenost. Krivulja njezina rasta i razvoja odredila je krivulju svakog našeg postupka, naših komunikacija, kreacija, rada i dokoličarenja, naše svakodnevice. Komunikacija se svela mahom na onu putem već postojećih mrežnih kanala, uobičajenih načina telekomunikacijskih servisa: mobitela, SMS poruka, Vibera, Whatsuppa, Facebooka, E-maila. Čitav svemir neočekivanih emocija dijelile su se i dijele se u porukama i dnevnicima svakog od nas, i prije vremena negoli stižu biti promišljene. To je možda i njihova najveća vrijednost. 

Forme su onoliko višeslojne i različite koliko i sami sadržaji, prenose se riječju, slikom, zvukom, animacijom, ilustracijom... Od početka pandemije i sami sudjelujemo u takvoj komunikaciji, pišemo i čitamo crtice iz života ljudi koji se u svojim sredinama, na svoj način i u svojim okolnostima suočavaju sa sasvim posebnom i novom realnošću. Njihove poruke, u svim oblicima, izdvajamo uz njihov pristanak, anonimno. Dnevnici se ispisuju diljem svijeta, pa je i tim zanimljivije svjedočiti različitostima i bliskostima kakvima se iščitavaju. Radimo na sakupljanju i izboru poruka, fotografija, medijskih članaka, službenih priopćenja, audio i video dokumenata, slikarija...

Svjedočanstva se sakupljaju u realnom vremenu, u povijesnom vremenu kojeg živimo. Uz emocije prenose i impresije, podatke, informacije krize i njezinih posljedica. Za sad ne znamo kako će se i na koji će način konkretno primijeniti, artikulirati, no možemo biti sigurni da će ta i takva dokumentacija značiti razvoju dokumentacijskih fondova muzeja, budućim korisnicima, istraživačima i struci. Uvjereni smo da će svatko od nas i oni koji nakon nas dolaze u budućnosti htjeti znati kako je bilo živjeti i preživjeti s pandemijom COVID- 19, s Korona virusom. Nismo usamljeni u ovakvoj inicijativi, slične imaju i muzejske ustanove Finske, Danske, Švicarske, Velike Britanije. Modeli sakupljanja i fokus interesa razlikuju se, neki sakupljaju isključivo dnevnike ljudi u izolaciji, a neki predmete koji predstavljaju i/ili simboliziraju ovaj povijesni trenutak.

Za potrebe ovog rada, a izuzev svjedočanstava i spomenutog gradiva, stvaramo novi fotografski fond kojeg s nama dijele korisnici i onog kojeg bilježimo na terenu. Fotografija može pripovijedati situaciju, umjetnički ili simbolički, a može i doslovno dokumentaristički prikazivati ambijent ili detalj za nju vezan. U vrijeme kriznih mjera koje su na snazi poštujmo ih, držimo se zadane udaljenosti i dokumentirajmo prikaze: pustoši ulica, izoliranosti, udaljenosti, poruka građanima na ulazima u trgovine, redova kupaca, zatvorenih trgovina, ugostiteljskih objekata, sportskih terena, dječjih igrališta, parkova, škola i vrtića, tržnica i ribarnica, ulaza u ambulante, bolnicu...Također, posvetit ćemo se sakupljanju i drugog gradiva- videotečnog, fonotečnog i dr..., javljaju iz Etnografskog muzeja Istre.