11.12.2020

Dan kada je jezero poteklo prema moru

Miniranjem brane voda je iz Čepićkog jezera puštena prema moru 11. prosinca 1932. godine u 13 sati i 23 minute. Ogromna vodena masa iz jezera je do Plominskog zaljeva doprla nakon 26 minuta.

Proteklih se dana nebo otvorilo nad Istrom, no na svu sreću padaline nisu bile toliko obilne kao primjerice 1993., godine koju mnogi pamte kao onu kada su Poluotok zadesile katastrofalne poplave.

U trenucima takvih vremenskih nepogoda, lakše je razumijeti zašto se Labinština u zapisima povjesničara opisivala kao ''otok na poluotoku''.

S jedne strane Kvarner, s druge povijesno važna rijeka Raša. Nemojmo zaboraviti ni na Boljunčicu, koja je prirodno ponirala nedaleko od Kožljaka. Kada je Boljunčica tijekom ledenoga doba doplavljenim nanosom s flišnoga područja začepila prirodni ponor, počele su poplave i polje se pretvaralo u jezero, u kojem se voda zadržavala gotovo cijele godine.

Da 1970. nije izgrađena 35 metara visoka brana Letaj, prizori poplavljenog Čepićkog polja, kakvima smo i ovih dana svjedočili, bili bi daleko učestaliji. A i razmjeri poplava bili bi daleko veći!

Površina jezera varirala je od 5,4 do 8,6 km2, ovisno o oborinama i dotoku vode iz slijeva Boljunčice. Dubina se kretala od 1 do 2,5 m, a pri najvišem vodostaju voda je otjecala u rijeku Rašu.

Rijeka Raša

Ova je rijeka do Napoleonovih ratova bila podijeljena između Venecije i Austrije. Te su države 1771. zajedno izradile projekt melioracije nizinskoga područja, ali osim projekta tada ništa drugo nije učinjeno. U drugoj polovici 19. st. niz projekata za uređenje tih dolina (tada procijenjene na 4.000 ha) predložili su: Ducati (1858.), Fanni (1871.), Fanta (1874.), Putick (1879.) i mnogi drugi. Konačno je 1898. dovršen projekt Wenediktera, ocijenjen kao najbolji od svih prethodnih. Predviđao je regulaciju rijeke Raše na čitavoj dužini, odvodnju doline i uređenje svih većih bujica.

Čepićko je jezero trebalo biti svedeno na oko 300 ha (prema katastarskim podatcima iz 1898. pokrivalo je 593 ha). Predračun svih radova iznosio je 480.000 kruna, a gospodarski se učinak planirao s 1,5 milijuna kruna (povećanje vrijednosti tla).

Upravne formalnosti ubrzo su riješene, te su po njemu 1902. započeli radovi reguliranja korita rijeke Raše od ušća uzvodno. Obustavljeni su 1908., nakon što su utrošena sva raspoloživa sredstva.

Pogled na Čepićko polje iz Jasenovika

S dolaskom talijanskih vlasti započele su pripreme za izradbu novoga projekta. Idejni je projekt izradio Pokrajinski tehnički ured u Trstu (1921.–24.), a odobren je 1925. Glavni je projekt po etapama izrađivao Giuseppe Di Drusco (Drušković iz Oprtlja, dugogodišnji direktor vodne zajednice). Projekt je razrađen u 5 etapa, a do 1941. ostvarene su prve četiri, i to: uređenje ušća Raše i neki bujičarski radovi u slivu Karbune i Boljunčice, prokop Čepićkog tunela, melioracija područja bivšega jezera i doline (oko 2000 ha) te isušenje Krapanskoga jezera s odvodnjom područja donje Raše (uz izgradnju dviju crpnih postaja). Ključna je građevina sustava Čepićki tunel.

Tunel završava u Plominu. Danas je ovo mjesto prilično obraslo i zapušteno

Čepićko jezero bilo je jedino jezero na istarskom poluotoku sve do kraja 1932. godine kada je isušeno. Tunel od južnog ruba jezera do Plominskog zaljeva, nedaleko tamošnje termoelektrane, dug 4560 metara, prokopan je u listopadu 1932., a miniranjem brane voda je iz jezera puštena prema moru 11. prosinca iste te godine. Posljednju minu je, uz nazočnost visokih odličnika ondašnje Italije i, kako su novine pisale, oko 6000 ljudi te veliku svečanost u Plominu uz dodjelu prigodnih plaketa zaslužnima, ispalio grof Giuseppe Lazzarini, inženjer, visoki talijanski časnik i istaknuta politička ličnost svoga doba. Najzaslužnija osoba za isušivanje malaričnog Čepićkog jezera!

Kopanje vanjskih kanala započelo je u siječnju 1928. godine. Radovi su se istodobno odvijali s obje strane budućeg tunela. Za kopanje 1,3 kilometra odvodnih kanala i tunela utrošeno je 199 074 nadnica, a broj radnika na gradilištima u četiri godine kretao se od 90 do 262. Radilo se u tri smjene, uz samo pet dana prekida godišnje.

Točno u 13 sati i 23 minute tog 11. prosinca 1932. probijena je brana ispred ulaznog portala. Ogromna vodena masa iz jezera je do Plominskog zaljeva doprla nakon 26 minuta. U siječnju 1933. godine voda iz jezera, ukupno oko 20 milijuna kubika, bila je gotovo u cijelosti iscrpljena. Do ljeta cijelo je jezero isušeno, kada počinje melioracija i uređenje novog poljoprivrednog zemljišta na kojem se podižu gospodarske zgrade. Ostalo je povijest.

Na sreću, ovaj događaj od neprocijenjive važnosti za naš kraj, tog su kišovitog dana u prosincu 1932. godine zabilježile i kamere.