07.01.2022

Balota, vrati se!

Vođen putevima ljudske i profesionalne znatiželje, prije nekoliko dana se, sasma slučajno, zadesih u pulskoj ulici Mate Balote nedaleko od centra grada. Kako ugledah tamnozeleni ispis pseudonima velikog sina i poklonika ovoga kraja, u pamet mi se vratiše prvo prizori njegovog težačkog rakaljskog života, a potom i nadničarenja po kamenolomima, italijanskim trabakulima i zamornim pružnim gradilištima. Tek zatim mi se u pamet vratiše i neka od njegovih najznačajnijih djela iz oblasti poetike, preko novinskih članaka i eseja do znanstveno-istraživačkih radova ekonomske, diplomatske i društvene naravi. 

Potpuno bizarnim povodom sjetih se da me je već sa mojim prvim, davnim, zavraćanjima u Istru, ovaj Rakljanin zabavio sobom više no drugi umnici ovoga kraja, iako ne znam odgovor šta me je na to prvotno potaklo. Mogla bi, možda, biti nekakva skrivena, intuitivna, sprega između njegovog i mog teškog djetinjstva, između njegovog i mog nestašnog karaktera, moje i njegove znatiželje i radnih navika. A možda su moje naklonosti uzrokovane i zanatskom solidarnošću imajući u vidu da je Mijo Mirković alijas Mate Balota sjajno radio i ono čime se danas, već nekoliko decenija, bavi malenkost vašag, ovdje duboko ukorijenjenog, furešta.

I tek što na početku lijevog kraka Njegove ulice uslikah to zvučno i značajno ime za uspomenu i češća sjećanja, nekoliko koraka naprijed na suprotnoj strani Balotine ulice opazih grozotu smeća. Koji korak naprijed isto. Pa opet. Pomislih da mi se priviđa pa zastadoh. Potegoh aparaturu i uslikah. Jednom, drugi put, treći put. Naiđoše u paru djevojka i mladić, možda, s dvadesetak godina, oboje moderni, pank-frizirani, aristokratskih crta. S podsmijehom me mimoiđoše došaptavajući se vjerovatno povodom mojih neobičnih fotografiranja. „Ovom ludaku je, gle, zanimljivo i smeće“ - moguće je da su me i tako ogovorili.

Kako su ovo dvoje mladih od mene odmicali prije nego se i raziđoše svako na svoju stranu (on prođe kroz gvozdeni portun u dvorište oronule zgrade, a ona nastavi dalje), u meni su 'mravi' postajali sve nervozniji. „Ne mogu povjerovati da su i mještani ulice s imenom takvog velikana, baš toliko nehajni, nečisti, ekološki neosvješćeni...“- razgovaram sam sa sobom dok na rubu trotoara stojim kao okamenjen. Zurim u beznadno usamljene prozore unaoklo, nigdje nikoga ne vidim pa se odlučih obratiti makar duhovima nevidljivih stanara iz ove velikanske ulice usred najvećeg grada u Istri:
-Da li VI, odvratni duhovi iz ove zamrle ulice, uopće znate da je upravo ON, onaj Mijo Mirković koji je prije sedamdesetak godina na Mirovnoj konferenciji u Parizu, bio jedan od malobrojnih koji je svojim naučnostručnim autoritetom, argumentima i domoljubljem, u svojstvu člana jugoslavenske ekspertne delegacije, ishodio međunarodnopravnu verifikaciju sjedinjenja Istre s Hrvatskom? Sjedinio je ovu, VAŠU, Istru današnju u kojoj VI ni otpad nećete da odlažete gdje treba... Stid neka VAS bude“- izratovah se ja s duhovima zamrle Balotine ulice bez stanara, usred bijela dana. 

I tek što narogušen kročih u Omladinsku, krv mi uzavri još jače. „Balotina je ulica divna-divota spram ove“ – zagrmi iz mene nova oluja razočarenja. Potegoh ponovo aparaturu i poslikah, ali noge otežale i zakovane za asfalt nikako da me povedu naprijed, u bijeg iz ovog nestvarnog života. Stojim i gledam zblanuto kao nezvani gost iz drugog Sazvježđa. 

Ophrvan saznanjem da odjednom ne znam ni kuda, ni zašto sam uopće krenuo pomislih da sa prvog plastičnog kontejnera upišem telefonski broj toliko odvažnog javnog poduzeća koje „upravlja otpadom“ i da im izgrmim sve po spisku, redu i zaslugama. Da ih upitam šta to bijaše s jesenjskim odlukama o novom, europskijem, pristupu problemu prikupljanja, selektiranja i reciklaže komunalnog otpada? Šta bijaše s naredbom Vlade po koj se od 1. studenog zavodi novi režim gospodarenja komunalnim otpadom uključujući i konačno postavljanje spremnika za miješani, biorazgradivi i recikliabilni otpad? Zar novi način upravljanja otpadom, njegovo razvrstavaje i reciklaža nisu obaveza za komunalce i za građane Istre? Ili se, možda, takva naredba hrvatske Vlade ne odnosi na ove ovdje? Ili se odnosi na neki drugačiji način?

Urazumih se brzo kada spoznadoh da bi takvo uznemiravanje pulskih komunalnih redara bila jalova igra. Utješi me i saznanje da su nedavno lokalni i nacionalni mediji javljali da je Vlada u Zagrebu odredila prijelazni rok od tri mjeseca računajući od kraja februara kako bi se pohvatali svi konci u uredovanju otpadom. Da li tri mjeseca prilagodbe mogu promijeniti navike koje su nekažnjivo stjecane godinama i decenijama, ne znam niti je moje da se u to miješam.

Ono što znam jeste da se u ovoj zemlji reciklira manje od jedne petine prikupljenog otpada, a u Europskoj uniji je prosjek 40 posto. Znam također da su u ovom času samo Slovačka i Malta u tom nemaru gore od Hrvatske. Znam i to da za utjehu Zelenoj i Plavoj Istri nisu ni prizori u koje sam se imao priliku uvjeriti u centralnim zonama Pule: ovdje su ulice čiste, kontejneri prazni, unaoklo nema otpada dok u Balotinoj i Omladinskoj ima na pretek.

Ah, da! Onim kvartovima u centru, oko ureda županijske i gradske vlasti, u elitnijim naseljima svakodevno prolazi lokalna vlastela. Njenom oku, naravno, ne priliči gledati u smeće pa ga komunalci revnosno sklanjaju. Ništa neobično, tako je na Balkanu! 

Manje mogu povjerovati u čudo da u centralnim kvartovima naših gradova stanuju čistunci, a u drugim prljavi duhovi, kao u ulici Mate Balote i Omladinskoj u Puli.  Nedaj Bože da nam se vrati dragi Balota i vidi kakvi smo danas, njegovi sljedbenici!

Vaš furešt