U izobilju medijskog smeća, ulagivanja, površnosti, općeg, a pogotovo specijalističkog neznanja, sve očiglednije rasprodaje osobnog i profesionalnog digniteta... uočih proteklih dana na jednoj regionalnoj televiziji, dvije istodobne zanimljive pojavnosti: tv emisiju „Žute minute“ i jednog zanatski kultiviranog tv novinara s podebljim nervima.
Pažnju mi je privukla prvo scenografija i naslov emisije, jer bih se smio opkladiti da svako od nas životno zna o čemu se radi, ali možda niko pouzdano ne zna zašto se vaši i moji trenuci emocionalne preosjetljivosti baš tako zovu. Ne znam ni ja.
Ali iskustvene i naučne ospoznaje mi govore da su u razdobljima kosmičkih mijena ljudi nadražljiviji. Posebno je iritantna ćudljivost ove 'babe marte' kojoj se ne zna ni da li je pošla, je li prošla, ni kuda je došla iako je upravo danas prvi dan proljeća: tamo su poplave, ondje snježna mećava, ovamo pljusak, onamo sunce... tako da se često i profesionalni meteorolozi, uz svu tehnologiju, mape i znanje sve češće sapliću u 'neobranu grožđu' kao kakve babe gatare.
Ali, nisu žute minute specijalnost samo ovog najtromijeg mjeseca u Gregorijanskom kalendaru. Svako od nas ima svoje trenutke slabosti. Svako ima svoju specifičnu dozu popizditisa. Jedni jaču, drugi slabiju. A imune ne poznajem. Brutalnost populizma, krivde i nemorala s kojom danas nužno živimo je takva i tolika da nam emocije nekontrolirano vibre kao svilkasta krpa na jakom vjetru. I genetski mudraci se svakodnevno zatiču u neprilici kada im živci, kao tanane niti paukove mreže, u momentu prsnu ma koliko bile mudro ispletene. Ili se ugibljuju i vraćaju u početno stanje, po nekoliko puta prije nego eksplodiraju.
Takvim mi se učinio i taj tv novinar Mario iz Žutih minuta. Kritike javnosti po vlasteli i sistemu pljušte, a on kao mermeri spomenik hladan. Razdražene građanke i građani psuju po sistemskoj nepravdi, a on učtivo, osobnom mirnoćom i smiješkom odvraća od vulgarnosti. Gledateljke i gledatelji ga javno pohvaljuju, a on volšebno prelazi preko vlastite karizme... Takav je, izgleda, tip. U mom zavičaju se za takve kaže da su hladni u svemu „kao špricer“ (ona loša mješavina gazirane vode i lošeg vina koju ovdje nazivate gemišt). Kažem 'loša mješavina' jer, zaboga, zar bi iko zdrave pameti imao petlju miješati, na primjer, zrelu istarsku malvaziju sa toliko zrelosti, okusa i mineralnosti - s gaziranom vodom iz plastične boce prepune kanceroznih tvari? U francuskom Alsacu su me poučili da je grijeh dobro vino kvariti vodom. Pogotovo onom vodom iz plastične ambalaže koja smrdi.
Taj mi se istarski tv novinar svrzmao pameti tek nedavno. Dok sam prebirao po standardnim sitnicama i spisima za kraći službeni put do Tirane, a okom i uhom primao 'žute minute' uživo. Ne znam ni temu kojom je vatra potpaljena, ali je s ekrana gorjelo. Lako i brzo upratih da se glavni kontekst vrti oko Sanadera i njegovih grijeha od prije više od devet godina. Neki bi mu, čujem, presudli doživotno, a neki bi ga za koju godinu amnestirali. Jedni bi mu oduzeli sve - i ulja, i platna, sve satove i dragulje, stanove i prostore, a drugi bi mu učinili isto i još zabranili da se bavi politikom.
I tako iz minute u minutu žute strasti ne prestaju. Naprotiv, sa svakim novim uključenjem u program uživo vatra je sve više plamtjela sve do jednog prozuklog zrelog, dedinskog glasa koji bi, da je država, “svima dugih prstiju u Hrvatskoj „izgradio pansione za stalni besplatni boravak... i to na moru, na samoj obali“! „A gdje biste to gradili gospodine, za koga“, upita Mario? Pa na Golom Otoku, novinaru“, odgovori barba. A novinar se šeretski samo osmjehnu, podiže ruke kao da požuri poslati signal režiji, ali barba nedade. „Tito je znao, Mario, s kim je imao posla. A i ovi naši današnji znaju, ali naši šute jer su u istom klanu... Ja predlažem gospod Mario, da se pod hitno na Golom Otoku izgrade pansioni za sve naše Sanadere“, zaključi barba žute minute i ode. Škljocnu slušalica žustrinom ljutita Brozovca.
I tek što me cerekanje zamalo zagrcnu, ekranom zagrmi žuta slušateljka. „Potpuno se slažem, gospon Mario, s mojim prethodnikom... Sve dok ne budemo ponovo imali Gole Otoke, mi ćemo biti robovi naših političara, a složit ćete se, da je bolje da robijaju oni koji su lopovi, zar ne Mario? „To Vi kažete, gospođo, ali...“ zausti tv novinar pa se u momentu, kao mačka koja lovi naciljani plijen, povuče kad ga, kao gromovnik ušutka treći titoist. Još žešći je, čujem, od prethodnih. On bi cijeli otok Vis pretvorio u pansionsko naselje „jer se toliko lopova namnožilo u Hrvatskoj da ih je teško strpati u jedan turistički kompleks“, izusti ovaj šaldžija i ode. Odmah uslijedi četvrti, pa peti poziv. I ovi se složiše s prethdnicima.
I dok gledateljke i gledatelji Žutih minuta gradiše pansione za svoje gramzivce, ja se spakirah za Tiranu pa pomislih: „Jadni li tek oni dole! Enver-Hodžine betonske bunkere nisu porušili sve, ali ni nove nisu izgradili. Kud li će oni sa svojim kleptomanima? Niti imaju Vis niti su imali Goli Otok. A nema ni Envera, niti su u Europskoj uniji! Ako ovako ovdje plebs misli, šta li je tek dole?
U istom tom trenu me obuzeše i smijeh i tuga, i vatra i bol. Gle – velim samome sebi – toliko zagovornika Golog Otoka u poodmakloj zrelosti Hrvatske države, u 21. stoljeću i to u Istri, u kojoj se ponajbolje živi? Otkud im uopće takva sjećanja? Što li tek javnost osjeća i misli drugdje u ovoj zemlji? Zar je vlast ovdje doista toliko opaka?
Odgovore na ova i slična pitanja ne znam. Ali znam koliko držim do glasa naroda. Znam također jednu starogrčku mudrost o politici: to je vještina uzimanja – od bogatih novac, a od siromašnih glasove, i sve pod izgovorom da će jedne štititi od drugih. Žute minute su zato i korisna programska pojava: dođu kao opravdanje za iznenadnu napast lošeg raspoloženja. A imune od toga, kao što rekoh, nisam upoznao.
Vaš furešt