07.01.2022

Srebro zlatnog sjaja, Thompson i domoljublje

Igrom sudbine, stjecajem okolnosti i po instiktu profesije kojom se bavim dušom i srcem od kako kročih u ovaj zanatski bezdan bez povratka, šesnaesti ovog mjeseca me dovede u Hrvatsku. I provede od hrvatskog krajnjeg istoka, preko zagrebačkih avenija i Jelačićevog trga, pa sve do Istarskog poluotoka.

Čudesan bijaše taj ponedjeljak! Neobično dug, dostojanstven, ponosit, svečan i besprimjerno domoljubiv. Ni englesko kraljevsko vjenčanje, ni izrežirane počasti predsjednicima država, ni proslave najvažnijih nacionalnih svjetkovina - ništa nije bilo ni blizu ovom spontanom događanju hrvatskog naroda. Erupcija oduševljenja je drmala cijelu Hrvatsku i još preko stotinu drugih država u kojima su Hrvati 'dijaspora'.

Nacionalni javni doček u čast nogometnim reprezentativcima, sa toliko oduševljenja, jedinstvenosti, žara, emocija i sa tolikim izljevom domoljublja - nikada nigdje do sada nisam vidio. Siguran sam da ni sama Hrvatska nikada nije vidjela toliko ljubavi prema ovoj zemlji u jednom danu i na jednom mjestu. Na svakom pedlju hrvatskog tla se moglo vidjeti i osjetiti da je cijela nacija ovog ponedjeljka disala jednim plućima i kucala jednim ujedinjenim srcem. 

Bio bi to doživljaj za cijeli život za svakog građanina Hrvatske, za njene reprezentativce, za sve pozitivne ljude i dobronamjernike, a posebno za onih oko pola miliona najodanijih koji su se tog cijelog sparljivog dana posvetili nacionalnim idolima, da se prvo u autobusu s nogometašima, a zatim i na centralnoj pozornici, nije očekivano pojavio on. Taj neizbježni hrvatski 'domoljubac'. Marko Perković Thompson. Erupciju emocija hrvatske mladeži, a uz podršku nekolicine nacionalno ostrašćenijih hrvatskih reprezentativaca među kojima je, neočekivano, i sam kapiten hrvatskih 'vatrenih' Luka Modrić, Thompson je, kao i obično, iskoristio za bukačku ideologhizaciju jednog fenomenalnog spontanog događanja hrvatskog naroda. 

Thompsonovo domoljublje mi, kao što rekoh, i nije iznenađenje. Kao što mi ni Lovrenova i Vidina nacionalna preostrašćenost nisu novina. Iznenadio sam se povodljivošću kapetana hrvatske momčadi Luke Modrića, a šokirala me je neočekivana labilnost inače stamenog izbornika Zlatka Dalića. Tim više što ni jednom ni drugome, zbog izvrsnih karijera i osobnog digniteta u hrvatskoj naciji, takve metamorfoze pred publikom nisu bile potrebne.

Za razliku od Thompsona, hvatski vatreni heroji su homogenizirali naciju igrom i srebrnom medaljom koja u ovoj zemlji, s razlogom, sjaji zlatnije i od samnoga zlata. Tako je trebalo i ostati. Jer od prve utakmice na svjetskom prvenstvu, hrvatski nogometaši su bili jedina nogometna momčad svijeta koja se doimala kao da joj primarno na umu nije medalja, nego domovina. Osim po uigranosti, poletnosti, požrtvovnosti i igračkom znanju, ova generacija hrvatskih nogometnih reprezentativaca će, dakle, biti upamćena i po domoljublju. „Dečki Zlatka Dalića su u Rusiji manifestirali požrtvovnost za domovinu, jedinstvo, prijateljstvo i nesalomljivu volju, trud, vrjednoću i umijeće – sve ono što hrvatskoj treba danas“, sublimacija je poruka koje su se u zadnjih tridesetak dana izgovarale, ispisivale i pronosile globalnim eterom. 

Malo koja nacija u svijetu se, također, može pohvaliti da je ovakvo emotivno stanje svojih nogometaša i naroda umjela pretvoti u globalni marketing. Pozitivne sike Hrvatske su se posljednjih tjedana pronosile diljem Planete u najutjecajnijim medijima svijeta. Više nego ikada u njenoj povijesti.

Upravo zbog toga su mi se u jednom jedinom danu, ovog šesnaestog u mjesecu, grudi i razdirale od ushišćenja, sreće, ponosa, žalovanja, nade i propitivanja o kakvoći, smislu, porukama i dosegu ovakvog svenarodnog mitinga u Zagrebu. Kojeg je, svjesno ili nečijom organizacijskom pogreškom, potamnio samo jedan pogrešan čovjek.

Zašto 'pogrešan' pitate se! Zato što svi domoljupci nisu dobronamjerni! U teorijama sociologije, politologije i psihologije emotivnu privrženost svojoj zemlji, teoretici kvalificiraju 'pozitivnim domoljubljem' ili 'dobroćudnim nacionalizmom'. Takvoj ideologiji, čini mi se, i sam pripadam. Moje domoljublje je čovjekoljublje! Zbog toga sam posljednjih tjedana i ovog ponedjeljka, kao Nehrvat, vjerovatno i bio toliko zadivljen spontanošću u ispoljavanju istinskog hrvatskog patriotizma. Sve dok profesionalni domoljubac Thompson, gubitak samokontrole kod nekih nogometaša i gajbe piva, nisu zatamnili medalju i ispuhali moju iskrenu početnu ushićenost i oduševljenje. 

Tješim se jedino time što sam u prošlom Fureštanju naslutio ovakav ishod. Tada sam i vas i sebe, ako se sjećate, ja kao furešt, podsjetio na vašeg, hrvatskog, umnika Antu Dukića koji je i vas i mene, mnogo, mnogo prije zagrebačkog događanja domoljublja, upozorio da se treba „čuvati onih kojima je domoljublje zanat“. Jer su takvi, vidjelo se i u Zagrebu, loši domoljubi.

Vaš furešt