Doživjeti satisfakciju je svakome milo. Ona je podsticajna. Pokretačka sila svakoga normalnog. Još ako nije zagađena prkosom onih lako prepoznatih zlatoustih demagoga onda je to konstruktivna, nimalo zla i poželjna zadovoljština koja gura ka vrhu one koji hoće vidjeti, čuti i spoznati. A koji neće? Oni tavore. Lešinare. I na kraju propadnu – ljudski, materijalno, moralno ili fizički. Ili ih snađe sve ovo zajedno.
Osobnu satisfakciju sam ovih dana dobio iz jednih uglednih dnevnih novina iz Dalmacije koje su na primjeru francuskog gradića Chamonixa potvrdile ono čega se direktno ili indirektno sve učestalije dotičem tokom cijele ove godine na izmaku. A to je moja ohola fureštanska tvrdnja da je turizam u Istri već odavno trebao prestati biti samo more, sunce i Arena. I ako to ne prestane biti, turizam bi ovdje mogao biti ugrožen. Istina, za ovakve svoje riječi, nikada i niotkud nisam primao packe. Naprotiv, mnogi 'obični' i oni važni domaći ljudi su se slagali s takvim procjenama. Neki su ih i bolje i stručnije od mene nadgrađivali, širili i argumentirali u najdubljem uvjerenju da je zabluda vjerovati u neistinu kako bez mora nema turizma.
Čarobni francuski gradić Chamonix se, kao što svi već znamo, nalazi na samoj pitomoj udoli francuskih Alpa i podno, za sada, i dalje najvišeg vrha u Europi (oko 4.810 m) iako sve više zemljopisnih stručnjaka tvrdi da je to zapravo kavkaški planinski masiv Elbrus, koji jeste viši (5.638 metra), ali je po jednima pripada Aziji, po drugima Europi.
Chamonix nema ni more, ni plaže, ni mnogo sunca. Niti ima rimske iskopine i amfiteatre. Po broju stalnih stanovnika tek je malo veći od Vodnjana, Medulina, Buzeta ili Buja. Doduše jeste ophrvan izazovima alpskih masiva i jeste jedan od najčuvenijih alpinističkih centara svijeta. I jesu u njemu održane prve zimske olimpijske igre prije skoro jednog stoljeća. To i takvo zimsko središte Europe, ove godine je bilo punije turistima usred ljeta nego lani u sezoni skijanja. Dnevno ih je u osmom mjesecu stizalo i po 130.000 do 150.000. Svi ti „čudaci“ svijeta su ovdje nahrupili da bi uživali u mirisima plalnskog cvata, u svježini zraka, u aktivnom odmoru, vrhunskoj gastronomiji i nenadmašnoj ljubaznosti mještana.
Samo u ovoj godini ovo prekrasno planinsko mjesto će ugostiti oko pet milijuna turista. To je za oko pola miljuna gostiju više nego što je lani primila cijela Istra kao najprometnija turistička regija u zemlji.
Procjene francuskih turističkih stručnjaka govore da će broj turista narednih godina ovdje rasti možda i brže nego u protekloj deceniji. Čak, možda, proporcionalno rastu ljetnih temperatura na Mediteranu, jer je pod alpskim planinskim masivom ugodnije na temperaturama koje su za desetak do petnaest stupnjeva niža nego uz more. A pritom ste neprekidno okruženi i vrhunskom organizacijom, pažnjom domaćina, parfemerijom planinskog raslinja i gradskih cvjetnih aranžmana, te obiljem nezaboravnih doživljaja. Nije onda čudno što je Chamonix punih deset mjeseci godišnje na samom vrhu europskih turističkih centara po atraktivnosti, posjećenosti i neto zaradi.
Vrlo je poučan i život u samome gradu. Osim živosti koju mu daju turisti svih rasa, boja, izgleda i odjeće, posebno su uočljive brižno njegovane fasade zgrada koje se natječu čiji će cvjetni ukrasi biti atraktivniji i ljepši. Na svakom trgu ili prometnijoj pješačkoj ulici domaćini organiziraju prezentacije nekih od aktivnosti kojima se gosti mogu baviti u toj planinskoj oazi uživanja, zapisano je ovih dana u hrvatskim medijima.
Vrlo brzo se, dakle, ovdje dolazi k pameti kako sve svoje turističke adute iskoristiti po dva-tri puta godišnje u funkciji zarade. Ovisno o godišnjem dobu. Zimske skijaške staze, na primjer, u ljetoj sezoni postaju rute za brdski biciklizam. A žičare se pune onima koji na ljetnoj užeglini vole šetati alpskim visovima. Odmah uz rubove gradića krave rasnih pasmina mirno napasaju učtivi čobani. Tek nekoliko koraka dalje, za bogate golfere se rasprostiru otmjena igrališta. Za one s viškom adrenalina paraglajder je tek jedna od dnevnih zanimacija pod strogim nadzorom stručnjaka. A nevinoj dječici je posvećeno na stotine zabavišta, akvaparkova, životinjskih farmi i vrtuljaka. U jednom se danu sve, naprosto, ne može ni vidjeti. Prisiljeni ste ostati duže.
A ovdje, za sve godine koje provedoh s vama domaćima, nije mi se posrećilo da vidim makar jednog jedinog boškarina kako se tromim korakom gega istarskim poljima i melje makiju svojim otvrdlim papcima. Tek samo u ponekom istarskom restoranu se pohvale da od ovog unikatnog goveda imaju šniclu. „Ne, hvala“, velim im kada to čujem. Jer mi je ovo goveče draže na paši, nego u šnicli!
Boškarinu moj!
Gdje li mi se skrivaš od pogleda istarskih turista?
Vaš Furešt