Nema više Fureštanja!

Drage čitateljice i dragi čitatelji,

Zamalo će dvije godine od kako sam vam se pod naslovom „Fureštanje-nova kolumna“ prvi puta obratio pod pseudonimom Vaš Furešt.

Tada sam vam rekao da sam jedan od onih stranaca koji u Istru dolaze godinama i maštaju da jednoga dana tu i ostanu. Jer u ovom živopisnom krajoliku i njegovim ljudima vide neku drugačiju Hrvatsku, drugačiju Europsku uniju i Europu kao kontinent.
Tada sam vam također rekao da mi, uza sve posebnosti koje me već skoro četiri desetljeća vežu za ovo podneblje, kao kosmopolitskom građaninu iznimno godi i etnonacionalna harmonija kao antipod većinskom hrvatskom nacionalfanatizmu koji, od krvavo stečene neovisnosti, neprestano davi ovu prekrasnu zemlju s neizmjernim potencijalima.

Mudri, pametni i učevni ljudi od pamtivijeka propovijedaju da čovjek vrijedi onoliko koliko zna, a zna onoliko koliko zna ljudi i koliko putuje!

Spletom okolnosti prošao sam uzduž i poprijeko svijetom, svašta sam vidio, čuo, upamtio i kao profesionalni novinar zapisao... I uvijek kada bih se odmaknuo od svoga doma, svoje regije, svoje domovine ili 'Starog kontinenta' – uvijek bi mi se iznova učinilo kao da mi se osobna 'dioptrija' izoštrava što sam udaljeniji od mjesta svakodnevnog življenja. Sve dobro i loše pojave, ljude i procese bih u mistu stalnog boravišta bolje, jasnije i oštrije opažao sa daljine! Moja mati mi je često isto govorila: „Sa brda se, sinko, mnogo bolje vidi“!

Kolumnu Fureštanje potpisuje Zekerijah Smajić.

Tako utreniran, uočavao bih kako domaći Istrani ovdje ne vide oko sebe ni dobre ni loše promjene. Oguglali su na sve što ih okružuje osim osobnog života. Ne razlikuju dobre i loše, sposobne i nesposobne ljude. Ne uočavaju sopstvena smetlišta po sopstvenoj životnoj sredini. Ne raspoznaju sposobne i nesposobne načelnike u svojim lokalnim zajednicama. Ne vide koliko su im ulice, sela i zaseoci onečišćeni osobnim otpadom. Ne vole promjene. Stariji ne vole čak ni putovanja nigdje iz osobnog dvorišta, a većina starijih domaćih ne odlazi ni na prekrasne istarske plaže i kupališta u netaknutoj prirodi. Ne protestiraju, ne smjenjuju loše direktore, ne glasaju protiv nesposobnih upravitelja u Županiji.

Odu li, međutim, neki iz svoje ulice u drugu - dioptrija se i njima izoštrava. A tek kada iz Istre odu u Toscanu, Fruliju, Korušku, Anadoliju ili Flandriju, ili kada odu u Nizozemsku, Francusku, Irsku ili Estoniju – sve pore svakodnevnog života i u njihovim sredinama postaju vidljive kao pod astronomskim povećalom. Ali Istrani ne vole javno da govore. Draže im je svakodnevno rumorenje uz jutarnju kavicu i vječito nezadovoljstvo dnevnom politikom i javnom upravom. Ta, o čemu bi se drugo ovdje pričalo osim o turizmu, o politici i o sportu?

U tom svom uvodu od prije skoro dvije godine također sam napisao kako, kao dugogodišnji, iskreni i dobronamjerni istarski furešt, neću u ovoj tjednoj kolumnici ništa i nikoga u našoj Istri promatrati kritizerski, već ću katkad ponešto i ponekog činjenično i dobronamjerno kritizirati, a ponešto i ponekog bodriti. A sve u interesu još bolje, ljepše, prosperitetnije i milije Istre, što većeg broja stranih i domaćih turista i svjetlije budućnosti domaće mladeži.

Napisao sam također da će se ponekad, možda, poneko na mene i ljutnuti, da će me neki možda ignorirati, poslati me onamo odakle sam i došao, ili će se, moguće, žaliti i tračiti svoje dragocjeno vrijeme u pokušajima da me omalovaže, odvrate ili ponize. Ali sam se tada zakleo da će moje namjere uvijek biti iskrene i dobronamjerne, da će iznesene činjenice biti neupitne, a ciljevi općedruštveni, a nikada, nikada i nikada osobni, pojedinačni, klanski ili politički.

Tokom bezmalo dvije godine intenzivnog druženja i istrajnog osmatranja, uočavanja, analiziranja i pisanja trudio sam se da nikada ne preferiram rješenja za kakva bih se osobno zalagao kada bih bio Neko. Uvijek sam preferirao metodologiju komparacije imajući svakodnevno na umu majčine savjete iz djetinjstva da je najkorisnije učiti od boljih od sebe.

Kao pijan plota sam se držao i onog poznatog Confučijevog tumačenja ove problematike: ko ne zna, a ne zna da ne zna - opasan je i nužno ga je izbjegavati! Ko ne zna, a zna da ne zna, dijete je - naučite ga! Ko zna, a ne zna da zna, spava - probudite ga! Ko zna i zna da zna, mudar je - slijedite ga!"

U protekle dvije godine pisao sam o svemu na šta su me moje oči i duša nagonili - od globalnih utjecija na lokalni život i perspektivu Istre, preko strategijskih stramputica u domaćem turizmu, urbicida na istočnoj obali, pogrešne percepcije o suncu i moru kao ključnim faktorima turističke privrede, pa sve do skandaloznog upravljanja komunalnim otpadom i očiglednih obmana od strane JP Herculanea glede takozvanog selektivnog prikupljanja i odvoza sekundarnih sirovina za što vele „nema dovoljno volzila“!

Nakon 80 tjedana Fureštanja zaključio sam da su moje iskrene namjere, sav moj trud, vrijeme utrošeno na pisanje, kao i to malo osobnog iskustva i pameti – bačeni u bezdan.

Iako sam u protekle dvije godine upozoravao na vrlo izvjestan pad broja turista zbog besprimjerne onečišćenosti pulskih ulica i istarskih sela, beskrupuloznog rasta cijena roba široke potrošnje i usluga, zbog letargično-neljubaznih ugostitelja i prevarantskog mentaliteta upravljačkog osoblja u megacentrima, zbog katastrofalne nemarnosti u cestogradnji i u nadzoru nad graditeljskim poslovima...

Arhivu svih kolumni pronađite OVDJE.

Stanje je svakim danom čak i sve sve gore. Pogledajte, dragi Istrani, onaj graditeljski šlamperaj na nedavno rekonstruiranoj dionici magistralne ceste kroz Loboriku. Pogledajte onaj nedavno sagrađeni rotor kod pulske Zračne luke koji nikada nije završen. Upitajte svoje sugrađane iz Kaštijuna kako im je. Pogledajte pulske fasade, iskrpljene glavne ulice i ekspanziju mega-trgovinskih centara nasuprot zastrašujećem deficitu kulturnih, zabavnih i rekreativnih sadržaja. Pogledajte one jadne straćarice pokraj pulske Gradske tržnice koje svojim neukusom, prljavštinom, interijerom, lošim kvalitetom ponude, slabom uslogom i trošnošću objekata zasjenjuju onaj prekrasni „Caffe bar Milan 1867“ - jedini kultivirani gradski kafić u tom dijelu grada. Pogledajte na šta vam liči negdašnja „Piramida“ u kojoj smo odrastali, tancali, zaljubljivali se u strance i strankinje postajući i kroz takav život dio globalnog svijeta. Zapitajte svoje lokalne vladare zašto ni četvrt stoljeća od nezavisnosti, na istočnoj obali najrazvijenije hrvatske županije nema niti jedne javne svlačionice, tuša niti javnog toaleta? Te zašto su tu i tamo tek od prošle godine i onako neuredno razbacani kontejneri za javni otpad? Zašto? Kako? Ko? Do kada?

Za 40 godina novinarske karijere naučio sam biti informator, ukazivati na dobre i loše pojave, preciznim javnim djelovanjem i osobnim postupcima utjecati na društvene procese kako bi se u konačnici poticale (pozitivne) društvene promjene. Ovdje jedino nisam uspio! A zašto, zapitajte se vi sami. Sada, ili dogodine kada pad broja turista bude još veći uprkos novim vilama koje izniču kao gljive.

U potpisu Fureštanja, vidjeli ste, potpisivao sam se kao Vaš Furešt. Ne da bih se od bilo koga ili bilo zašto skrivao, već zato što sam imao nakanu govoriti u ime svih nas koji smo ovdje stranci, a vaši, koji ovdje dolazimo kao u svoje, te što vama domaćima naša stranska imena i prezimena svakako ništa ne znače – mi smo bili i ostali samo furešti koji vama ljeti smetaju, a zimi nedostaju.

No, znatiželjnima nije bilo preteško odgonetnuti koje se, zapravo, ime i prezime sažimalo u ovom dražesnojm šestoslovnom pseudonimu. Cijeli svijet je danas 'globalno selo' i sve se može lako doznati kada se hoće.

Vaš Zekerijah Smajić

www.zekerijah-smajic.eu/životopis