15.01.2022

U 80-ima su bili nezaustavljivi, a danas borave na sredini poretka: 5 najvećih F1 vozača u povijesti McLarena

Tvrtka Brucea McLarena debitirala je u Formuli 1 1966. godine, a Novozelanđanin je ostvario svoju prvu pobjedu na Velikoj nagradi Belgije 1968. godine. Od tada je 19 vozača pobjeđivalo za McLaren na utrkama F1, a sedam je osvajalo naslove u poretku vozača. Danas su daleko od tih podviga, iako trenutni par Lando Norris – Daniel Ricciardo nije nimalo loš. Međutim, Favbet kladionica, uopće ih ne svrstava u krug favorita, što ima smisla s obzirom na dominaciju Mercedesa i Red Bulla.

Za odabir pet najboljih McLaren F1 vozača uzeli smo u obzir količinu uspjeha koje su vozači postigli s timom, utjecaj koji su imali na McLaren i ostale okolnosti. Nismo uključili njihove dosege u drugim timovima.

5. Lewis Hamilton

O Hamiltonovoj izvanrednoj karijeri u Mercedesu puno govori to što je njegovo vrijeme u McLarenu gotovo postalo „fusnota“. No, njegovih šest godina tamo uključivalo je senzaciju u rookie sezoni, krunu 2008., 21 pobjedu i nekoliko vrhunskih nastupa. Bilo je nekih grešaka u ranim godinama, a najviše u Šangaju (2007.) i Montrealu (2008.), ali njegova brzina i stil nikada nisu bili upitni. Hamilton je, s pet pobjeda naspram šest Felipea Masse, možda imao malo sreće u osvajanju naslova 2008. i vjerojatno je bio bolji sljedeće sezone.

Uz aktualnog svjetskog prvaka Buttona iz 2009., Hamilton je imao i briljantne i teške trenutke. To je posebno bilo tako 2011. kada je problematični Lewis imao nekoliko okršaja i završio daleko iza Buttona na ljestvici. Hamiltonova forma 2012. bila je impresivnija, ali nepouzdanost ga je omela protiv Sebastiana Vettela iz Red Bulla i Alonsa u Ferrariju. Gubitak pobjede u VN Abu Dhabija bio je bolan i pomogao je Laudi da privoli Hamiltona u Mercedes za 2013. godinu. Tko bi rekao da će taj dogovor donijeti takvu dominacija njemačke momčadi. Čak i da Lewis odluči sada okončati karijeru, ostat će upisan kao jedan od najvećih F1 vozača i jedan od najvećih McLarenovih vozača u povijesti. Čak i da nastavi borbu i ostane bez ijednog naslova protiv jednog od najboljih mladih vozača ikada, Maxa Verstappena.

4. Niki Lauda

Šef McLarena, Ron Dennis, neumorno je lovio umirovljenog dvostrukog svjetskog prvaka koji se vratio u F1 1982. godine. Laudi je trebalo samo tri utrke da postane pobjednik, a to se dogodilo na Long Beachu. Legendarni Austrijanac smatrao je da je bolji od momčadskog kolege Watsona, iako ga je Sjeverni Irac pobijedio i u poretku vozača 1982. i 1983. godine. Ali kada je Alain Prost 1984. zamijenio Watsona, dinamika se promijenila.

Prostov dolazak poklopio se s TAG Porscheom MP4/2, kojem je Lauda pomogao u razvoju, a McLaren je bio dominantna snaga 1984. godine. Dvojac je pobijedio u 12 od 16 utrka, vodeći žestoku, ali prijateljsku borbu koja je otišla u posljednju rundu. Laudino drugo mjesto na VN Portugala donijelo mu je krunu za pola boda više od pobjednika utrke Prosta.

Lauda je rijetko uspijevao biti konkurent Prostu tijekom 1985. godine. Dok je Francuz konačno uzimao svoj prvi naslov, Lauda je uspio ostvariti još samo jednu pobjedu u karijeri, na Zandvoortu u Portugalu, što mu je bila 25. u karijeri i osma za McLaren, prije nego što je zauvijek objesio kacigu o klin.

3. Mika Hakkinen

Hakkinen je uspostavio snažnu vezu s Dennisom, posebno nakon životno opasne nesreće u Adelaideu 1995. godine. Finac je morao dugo čekati na svoj proboj u F1, njegova pobjeda na VN Europe 1997. ostvarena je u njegovoj 96. utrci, a tada je postao Schumacherov najstrožiji rival. Mercedesov motor stigao je 1995., a David Coulthard pridružio se sljedeće godine. Coulthard je 1997. postigao više bodova i ostvario dvije pobjede, iako je Hakkinen bio nesretan što je izgubio izgledne pobjede u Silverstoneu i Nurburgringu.

Nakon što je osvojio McLarenov prvi naslov vozača od 1991., Hakkinen je ponovio podvig 1999. godine. Nakon što je Schumacher slomio nogu na VN Velike Britanije, uslijedile su razne momčadske pogreške koje su dovele Irvinea i Jordanovog Heinza-Haralda Frentzena u borbu za naslov. Unatoč Schumacherovu povratku, Hakkinenova briljantna pobjeda u finalu na Suzuki značila je da je pobijedio Irvinea za dva boda, iako je Ferrari preuzeo krunu konstruktora.

2. Alain Prost

Kada je Renault odbacio Prosta nakon njihove neuspjele borbe za naslov 1983., Dennis je izveo majstorski potez stavivši Francuza uz Laudu. Ovaj odličan tim slomio je konkurente 1984. i pobijedio u 12 od 16 utrka. Prost, koji je osvojio sedam utrka naspram Laudinih pet, imao je nesreću da je izgubio naslov za pola boda, ali se iskupio sljedeće sezone sa svojom dugo očekivanom prvom krunom.

Williams-Honda 1986. godine postala je sila koja je nametala tempo, ali je Prost ostvario jednu od najboljih sezona u F1 kako bi iskoristio odlazak Nigela Mansella i Nelsona Piqueta i zadržao titulu.

Nakon dvostruke titule 1985. i 1986., uslijedile su dvije godine pauze pa onda i treća titula, ona najdojmljivija, 1989. godine. Iako je momčadski kolega Senna odlično ušao u sezonu s tri pobjede u prve četiri utrke, Prost je uvijek bio blizu te iskoristio slabu formu Brazilca između pete i osme utrke (odustajanja na VN SAD-a, VN Francuske i VN Velike Britanije te sedmo mjesto na VN Kanade). Titulu je potvrdio famoznom VN Japana kada je došlo do sudara njega i Senne.

1. Ayrton Senna

Sjajni Brazilac zauvijek će biti povezan s McLarenom, gdje je ostvario 35 od svoje 41 pobjede u F1 i sva tri svjetska naslova. Senna se pridružio Prostu 1988. godine, stvarajući odličnu momčad. Izgubili su samo jednu od 16 utrka i ubrzo je postalo očito da je to bio izravni dvoboj dvojice vozača McLarena za krunu.

Prost je vjerojatno bio dosljedniji, ali Senna je postigao više pole positiona (13) i pobjeda (osam) kako bi osigurao svoj prvi naslov u F1. Napetost između njih dvoje postala je netrpeljiva tijekom 1989. godine. Senna je bio brži, ali je imao više problema s pouzdanošću. Kada je Senna nakon njihovog okršaja diskvalificiran iz VN Japana, Prost je postao prvak prije nego što je otišao u Ferrari.

Nakon što je Prost otišao, Senna je bio jasan vođa tima. Iako ga je novi momčadski kolega Gerhard Berger nadvisio na otvaranju 1990. godine mimo prognoza kladionica, nije bilo sumnje da je Senna bio kvalitetniji protivnik. Iako je Prost otišao u Ferrari, njihovo rivalstvo nastavljeno je. Godina 1990. pripala je Senni, i to vrlo uvjerljivo unatoč maloj razlici od sedam bodova. Već sljedeće godine, Brazilac je imao čak 24 boda više od drugog Mansella, a Prost je završio na razočaravajućemu petome mjestu.