20.11.2016

Mirela Vidak: ''Nakon Vukovara više nisam ista''

Na natječaju za najljepšu neobjavljenu domoljubnu pjesmu, pod nazivom „Pjesmom protiv zaborava“, pjesma „Domovina“ ravnateljice Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića iz Čepića, pjesnikinje Mirele Vidak izabrana je među deset najljepših domoljubnih pjesama. Natječaj za najljepšu domoljubnu pjesmu već četvrtu godinu zaredom organizira Udruga Braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije. Natječaj je trajao od 1. ožujka do 30. rujna, a na njemu su mogli sudjelovati punoljetni državljani Republike Hrvatske. Pjesme je ocjenjivalo četveročlano prosudbeno vijeće sastavljeno od branitelja, profesora i književnika. Deset prvorangiranih pjesama čitalo se, uz uručenje priznanja autorima, u sklopu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, 16. studenog u Gradskom muzeju dvorca Eltz u Vukovaru. Trideset najljepših domoljubnih pjesama objavljeno je u 4. Zborniku domoljubnih pjesama u izdanju Udruge Braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije. Pjesma Domovini Mirele Vidak zauzela je četvrto mjesto.

U nastavku pročitajte dojmove Mirele Vidak, koja je proteklih dana posjetila hrvatski Grad heroj.

Kažu da je život samo trenutak beskonačnosti. I život se sastoji od trenutaka, lijepih i onih manje lijepih. Teško je sačuvati trenutke zauvijek. Možda slikom, fotografijom… Ja to pokušavam činiti riječima. Tako je i nastala pjesma Domovini koju sam napisala u jednom dahu, jedne noći, prepune tužnih i uznemirujućih vijesti. Stihovi radosti i bola, slabosti i snage, ljepote i dostojanstva. Moja domovina, onakva kakva je i onakva kakva želim da bude. Ja sam od onih koji vole… Poziv iz Vukovara stigao je jedne kasne nedjeljne večeri. Topao i snažan glas, srdačan pozdrav i pitanje kako je u Istri. Zvala je vukovarska braniteljica: Vaša je pjesma u finalu natječaja Pjesmom protiv zaborava, među deset najljepših domoljubnih pjesama. Hoćete li doći u Vukovar? Hoću li doći u Vukovar…? Može li čovjek ne ići u Vukovar?

Nije bilo vremena za pripreme. U Vukovaru nije bilo smještaja. Tisuće ljudi pohrlilo je prema gradu heroju. Tisuće ljudi željelo je biti tamo. U gradu bola, u gradu ponosa. I ja sam to željela… Krenuli smo poneseni sunčanim jesenskim danom. Kroz šume Gorskog kotara gdje stoljetne jele svijaju svoje grane pod težinom prvog snijega, a sunčeve zrake se poigravaju pahuljicama stvarajući najnježnije oblike. Kroz nepregledna polja zlatne Slavonije gdje se vrijedno obavljaju poslovi, poslovi koji će u proljeće donijeti novi život. Promiču kilometri prepuni razgovora, pjesme, iščekivanja, uzbuđenja, smijeha… Lijepo je putovati… Lijepa li si…

I sada moram zastati. Opet me steže u grlu, opet me peče u oku. Teško mi je. I lijepo. I snijeg. I polja. I gradovi. Sve je prekrasno. Ali ljudi…? Ljudi su najveće bogatstvo Hrvatske, najveća ljepota i najveća snaga. Dobri ljudi. Kako li smo samo lijepo dočekani. Pet stotina kilometara od doma. Tople riječi dobrodošlice… Došli ste nam iz naše lijepe Istre. Pa kako je tamo?... Bio sam u Poreču… Imam rođake u Puli… Zagrljaji. Topli stisak ruke. Osmijeh na licu. Predivan dvorac Eltz. Svečana dvorana. I ja se osjećam nekako posebno. Ponesena sam ljepotom i dubinom stihova. Mnoštvo ljudi zaneseno međusobnom energijom i energijom riječi. Iz svakog stiha izvire ljubav, izvire bol i ponos. Stihovi se povremeno prekidaju suzama, ponekad grobnom tišinom ili pljeskom ohrabrenja. Nakon ove večeri nisam više ista. Moja je Domovina na četvrtom mjestu. Ne, nije mi mjesto važno. Više od ponosa osjećam neizmjernu poniznost. Saginjem glavu da sakrijem suze.

Tako sam hodala Vukovarom. Ponizno. Bez riječi. Sa suzama koje su se neprestano borile da izlete. Imala sam osjećaj da ako ih pustim, neće nikada stati.

Vukovarska bolnica… Ovčara…Vodotoranj… Križ… Muzej hrvatskih branitelja… Slike dokumentaraca koje se neprekidno vrte. Porušen grad, tuga, bol, ponos, borba i nada. Zvjerstva. Dječaci ubijeni na ulici, silovana petogodišnja djevojčica, mučena starica, ubijena djetinjstva, razorena ognjišta, porušeni domovi, masakrirani, mučeni, nestali. Vapaj Siniše Glavaševića. Ne govorim. Ne izlaze riječi. Jer žele izaći samo suze.

Sa stotinama ljudi prolazim obnovljenim gradom. Lijepim gradom. Na drugoj strani ulice vidim djecu. Cijele razrede. Vode ih njihovi učitelji. Mahnem učiteljici. I ona meni mahne. Smiješi se. I ja se osmjehnem. Djeca u rukama nose svijeće. Smiju se. Gurkaju. Sigurno u sebi nose ožiljke, duboke ožiljke svojih majki i očeva, nose ožiljke svoga grada. Ali, na njihovim je usnama smijeh, u njihovim je očima radost, radost djetinje igre i radost djetinjstva koje neće prekinuti nikakve bombe, ni suze, ni bol. Djeca rastu… Jutra se rađaju.

A ja? Nakon Vukovara više nisam ista. Osjećam poniznost. Ponos. Zbog Vukovara. Zbog Hrvatske. Zbog moje Domovine.

Pjesmu pročitajte OVDJE.

{fcomment}