U Narodnom muzeju izložba fotografija Karmen Orlić i Denisa Gržetića

20.10.2015

U Narodnom muzeju Labin večeras se otvara izložba fotografija Karmen Orlić i Denisa Gržetića pod nazivom „...putujem,putujem…“. Izložba se otvara u 19 sati, a ostaje postavljena do 20. studenog.

IZ PREDGOVORA:

...PUTUJEM...PUTUJEM...

Bilo kuda da danas putujemo, ne možemo odoljeti porivu da usput, lako nam dostupnim fotoaparatima, mobitelima i tabletima, sve ne fotografiramo. I tako zabilježimo „gdje smo sve bili“- u kojim gradovima, podnebljima i pejzažima, pa to memoriramo u nekom svom osobnom albumu uspomena. Kad međutim fotografi putuju, tad je u njih ta povezanost između putovanja i fotografiranja usko stvaralački uvjetovana.... i nije nikad usputna i slučajna. Jer oni putuju zbog strasti za fografiranjem, a ne fotografiraju kako bi dokumentirali doživljaje s putovanja. Na put kreću zbog potrage za fotografski osmišljenim pričama; za pričama gledanim kroz diskurs fotografskog medija. I sva njihova putovanja uvijek se pretvaraju u istraživački foto-„trekking“. U potragu za bliskim im motivima i vizurama, koje percipiraju i vizualno interpretiraju na autorski način.

Upravo na takva putovanja, iz potrebe za fotografiranjem, uvijek kreće i autorski dvojac Karmen Orlić i Denis Gržetić. Putne priče s njihovih putovanja vode nas maglovitim i mističnim stazama i ambijentima nekih magičnih krajolika i gradova čije nam se vizure na prvi pogled čine znane, ali ubrzo shvaćamo da pripadaju nekom drugom svijetu. Onom snova i mekih tišina, ispražnjenih prostora i začudnih osvjetljenja. Svijetu čudesnih, melankoličnih „nokturna“ i tjeskobnih metafizičkih ugođaja. Ali i svijetu širokih panorama s visokim očištima, pa u tim fotografijama sve stalno kliže u neku drugu dimenziju. Dimenziju nestvarnosti i „zaleđene“ bezvremenosti. Postaje jasno da to više nisu neka konkretna, nego univerzalna mjesta postojanja i bivanja, u kojima caruju mir, zaustavljenost – i odsutnost čovjekove prisutnosti. Autori ne prenose zbilju, jer ona tu nije važna. Važne su misaone i spoznajne poruke. A mi, očarani, pratimo ih u imaginarnoj zbilji jer oni suvereno putuju tim prostorima. Ne kao turisti, nego kao likovni istraživači. Ne kao brbljavi pripovjedači i opisivači, nego kao slikovni pjesnici Gradova i Krajolika, čije su fotografije lirske metafore i kriptične asocijacije; emotivna snatrenja i tihe meditacije. Ali su prije svega koncentrat žive likovnosti i čiste vizualnosti. Stvarno događanje zamijenjeno je tu onim vizualnim, a svjetlo je autoritativno preuzelo glavnu ulogu, najčešće se sljubivši sa sjenom, pa usmjerivši doživljaj s opipljivoga na iluziju. Svjetlo i sjena tako se ovdje pojavljuje kao način poimanja stvarnosti i sredstvo odgonetavanja smislenosti. Kao način oblikovanja i element stvaranja.

Nije slučajno da fotografije Karmen Orlić i Denisa Gržetića nerijetko doživljajem, načinom pristupa, čak i terminologijom vežemo uz slikarstvo. Jer one se s njim u mnogo čemu dodiruju, pa i preklapaju, a na slikarski način se ponajbolje i iščitavaju. Oba se autora u svom fotografskom izričaju primarno koriste svjetlom. Svjetlo je za njih čudesan, čarobni medij. Medij koji sve što dotakne oživljuje i čini ekspresivnim i dinamičnim. Ali isto tako i sve dematerijalizira, „pomiče“ u neku drugu dimenziju i čini nedodirljivim i dalekim. Za Karmen i Denisa svjetlo je izazov i inspiracija; nosač i pokretač likovnosti; odreditelj prostora i vremena, te vladar zbilje. Ovi autori putuju za svojim svjetlom i strpljivo iščekuju da se u svoj punini pojavi na detaljima gradskih fasada, na vršcima crkvenih tornjeva, u maglici nad morem, u oblacima na horizontu, na seoskom puteljku, na ptičjem krilu...Iščekujući to svoje posebno svjetlo, hvataju ga jednom kao jutarnje maglovito, blijedo i prohladno, a drugi put kao zlatno i toplo kasnopopodnevno, koje u suton privlači u svoju blizinu dugačke i tamne sjene s kojima se nadmeće, poigrava i kojima bježi. Samo s takvim svjetlom, koje ima široku paletu tonova i intenziteta sjaja, voli ovo dvoje autora „oslikavati“ svoje nadrealno-mistične krajolike i sanjive vedute. Jer tako ih najviše puni enigmatičnošću i mistikom; značenjskom slojevitošću i simbolikom. Ali iznad svega vizuanim obiljem.

Višnja Slavica Gabout

{fcomment}