14.12.2017

FUREŠTANJE: Kontejner po glavi stanovnika!?

Iako organizirani turizam u Istri potječe još iz doba Rimljana, ovdje je, kako ja vidim, toliko otpada u toku turističke sezone da bi kontejner po glavi stalnih i privremenih stanovnika bio možda dovoljan! 

Otkud toliko smeća na javnim sabiralištima, pored postojećih kontejnera, uz saobraćajnice, na zelenim površinama terre magice? Prema podacima Hrvatske agencije za okoliš i prirodu (HAOP) količina otpada iz turizma 2015. (to su zadnji raspoloživi podaci) iznosila je tek oko 100 hiljada tona, što je zanemarljivo u odnosu na oko 3,7 do 4 milijuna tona ukupnog otpada na nivou cijele Hrvatske ili oko 380 kilograma otpada po glavi stanovnika u Hrvatskoj. To nisu dramatični podaci u usporedbi s ostalim približno razvijenim zemljama. 

Opravdanje se, očito je, ne može tražiti u takozvanom turističkom otpadu već u onima koji u Istri žive cijelu godinu. Pritom, naravno, ne mislim samo na komunalni otpad već i na posebne kategorije otpada, industrijski otpad i na, po ljude i okoliš, opasni otpad. U pitanju je, dakle, stav prema otpadu (država), odnos prema otpadu (građani), te tretman otpada (nadležne organizacije i službe).

Po mišljenju ovog istarskog furešta, ima još razloga što je stanje takvo kakvo je. Prvi je u nedostatku jedinstvene regionalne politike, strategije i plana održivog gospodarenja otpadom koji se, iako je Hrvatska punopravna članica EU od 1. 7. 2013., u najnaprednijoj hrvatskoj regiji de facto ni danas ne smatra sekundarnom sirovinom kako je to u Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Luxembourgu ili skandinavskim zemljama. Čak i na državnom nivou je Zakon o održivom gospodarenju otpadom usvojen tek 2013., a petogodišnji Plan gospodarenja otpadom Vlada je usvojila u siječnju ove godine. Drugi razlog je što u cijeloj zemlji ne postoje tipizirani kontejneri za selekcioniranje otpada čime bi se u osnovi mijenjao i stav o ovom urbanom fenomenu, te bi se multiplicirala i sama zapremina postojećih kontejnerskih odlagališta.Treći razlog je u evidentnom manjku stalnih i tehnički ispravnih kontejnera. Četvrti razlog je u zapanjajuće lošem sezonskom rasporedu spremišra otpada. Peti je u, možda, loše uređenim nadležnostima za upravljanje poslovima prikupljanja i prerade sekundarnih sirovina, a šesti razlog su sami građani (domaći i mi strani) koji u većini nisu senzibilizirani za suvremeni odnos prema otpadu i prema očuvanju životnog okoliša. A najveći dio svih vrsta otpada nastaje upravo u kućanstvima.

Ono što, ipak, najviše bode bistre oči dobronamjernog istarskog furešta jeste zapanjujuća indolentnost upravljača otpadom u ljetnim mjesecima, koji su na svim lokacijama koje su mi poznate i koje sam imao priliku vidjeti, drže isti broj spremišta otpada u lipnju, srpnju i kolovozu kao i sada u jesen i zimu kada se s nuždeno, usamljeno i otuđeno istarskom terrom šetkaju uglavnom domaći. 

Hrvatska je, zasigurno, jedna od najljepših zemalja svijeta. Za mene kao istarskog furešta je najljepša (poslije moje domovine). Utoliko je čudnije, žalosnije i neshvatljivije da vlasti u ovoj županiji, ni četiri i pol godine od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, nisu u stanju provesti direktive iz Bruxellesa koje se odnose na zaštitu životnog okoliša i „održivo upravljanje otpadom“? 

Ako domaće vlasti nisu u stanju popraviti ono što svaki turista (na svakom koraku) vidi i doživljava kao devalviranje hrvatskog turizma i diskreditiranje prirodnih i drugih hrvatskih posebnosti, ne znam da li su te vlasti na lokalnom, županijskom i državnom nivou u stanju mijenjati Hrvatsku u skladu sa zahtjevima globalnog društva u kojem konkurencija izbacuje iz igre sve one koji nisu u stanju svakodnevno biti dio globalnog svjetskog 'orkestra'.

Vaš Furešt