Prvi put božićnu svetkovinu i novogodišnje feštarije proživjeh, konačno, u Istri. U takvom duhovno-svečarskom pročišćenju od svega lošega u Odlazećoj, još jednom se prisjetih jedne od očevih iskustvenih spoznaja da ljudi, u većini, u svemu oko sebe gledaju vanjštinu, a Bog u srce čovjeka. To me dodatno ojača u vjerovanju da liturgijske svetkovine i svjetovni praznici zapravo i postoje zato da bismo iznova promislili o Formi i Suštini, odnosno o biti i imati, o sebi u meni i meni izvanjskome. Zato neka blagoslovljen bude svako onaj tko je smislio praznike ma kakvi i ma čiji oni da su i ma kako da se slavili! Osobno se, s uzvišenim poštovanjem, odnosim prema svakom svetom i svjetovnom ritualu kojim se veliča dobrota koje je, na žalost, u ljudima sve manje.
Na prvi pogled, sve oko mene je sada drugačije nego u ljetnoj sezoni kada obično dolazim. Ne opažam uobičajenu žurbu i nervozu. Nema one, mrske mi, neoliberalne pohlepe i ubijajućeg stresa. Duhovna smirenost i pobožnost preovlađuju. Mladi i stari su u điru utabanim stazama dnevnih ćakula i kavenisanja. Božiji robovi su se na Isusov rođendan, vidim, dodatno produhovili, primirili i podobrili. Mediji su se tih dana prohumanizirali. Crkveni su podanici još predanije radili.
U svoj takvoj posebnosti, uzvišenosti i opuštenosti tijela i duše, jedno me, ipak, neodoljivo podsjetilo na ljeto: hvalisavost – taj ružni porok od pamtivijeka koji filigranskom preciznošću oslikava egoizam i manjak samopoštovanja.
Kao i ljetos, mediji su u svim prazničnim izdanjima obilato, na glavnim mjestima u poretku vijesti, svakodnevno i neukusno izvještavali o novim i novim turističkim rekordima uoči Božića i za Novu godinu: „U Rovinju deset posto više noćenja“. „Turistički rekordi u Opatiji“. „Navala turista u Poreču“. „Dubrovnik bez slobodnog kreveta“. „U Valamaru svih pet hotela popunjeno“. Sve sami rekordi!
Čitajući, slušajući i gledajući sve te dnevnopolitičke spektatorske medijske predstave prisjetih se da se upravo u vrijeme ljetošnjih javnih hvalisanja o turističkim rekordima, samohvalisavo oglasila i vrhuška ekstremnog islamističkog pokreta, takozvanog ISIL-a, opetujući da njihovi planeri zla nisu zaboravili ni na Hrvatsku. Uoči lanjske ljetne turističke sezone, podsjećam, slične poruke su 'isilovci' emitirali i prema druge dvije turističke velesile, prema Turskoj i Španjolskoj. Prema Turskoj zbog toga što je vlada u Ankari od početka zlodjela ove islamističke organizacije podržavala borce i pokrete koji se bore protiv njih. A prema Španjolskoj zbog toga što je, prema prvobitnoj mapi ISIL-ovog kalifata i ova zemlja uključena u megalomanski islamistički posjed koji bi se po skaradnoj ISIL- ovoj zamisli trebao prostirati od zapadne Afrike do južne Europe, uključujući Hrvatsku i ostale zapadnobalkanske zemlje, s Bosnom i Hercegovinom u epicentru islamističkih interesa u ovoj regiji.
Uprkos, dakle, eksplicitnim prijetnjama islamskih ekstremista, hrvatski zvaničnici i turistički zaposlenici, kako vidim, nastavijaju sa svakodnevnim nadmetanjem u veličanju ovogodišnje turističke sezone, koja u zbilji, i nije spektakularna mjereno stvarnim prirodnim blagodatima i ukupnim potencijalima ove zemlje. Naprotiv, imajući u vidu fascinantnost morskog priobalja, odličnu cestovnu infrastrukturu, kulinarske posebnosti i mnogo toga još dobroga i specifičnoga u odnosu na konkurenciju – Hrvatska bi tek mogla i trebala u turizmu vidjeti svoj pravi i prvorazredni gospodarski izazov. I na tome raditi dostojanstveno, samopouzdano i bez kompleksa numerički male nacije.
Hrvatskoj su hvalisavost i poslovična nadmenost suvišni. Pored ostaloga i zato što to nije svojstveno niti jednoj drugoj ozbiljnoj turističkoj destinaciji, pa ni bliskosusjednoj Austriji koja, iako nema more, Rovinj, Poreč, Rabac, Dubrovnik ili Hvar - već decenijama ostvaruje neusporedivo veće turističke prihode nego Hrvatska u rekordnoj lanjskoj turističkoj sezoni. Slično je sa Grčkom, Švicarskom, Njemačkom, Češkom, Belgijom.
Ovim mojim fureštanjem, dakle, zasigurno nemam namjeru nikoga podučavati, širiti strah, niti prenaglašavati ISIL-ove prijetnje pogotovo nakon najnovijih poraza koji nagovješćuju kraj ove monstruozne ljudske tvorevine i kraj njene fantazme o 'kalifatu'. Namjera mi je prenijeti većinsko promišljanje onih koji u Hrvatskoj gostuju kao turisti, povremeni ili stalni rezidenti koji nisu opterećeni domaćim politikama, super-egom stranačkih lidera i poslovnih elita, niti smo na bilo koji drugi način dio vladajuće propagandne mašine.
Svako samohvalisanje je znak slabosti, a to je Hrvatskoj, kao turističkom dragulju među zemljama Mediterana, najmanje potrebno.
Vaš Furešt