07.01.2022

Kritičari i kritizeri

Mjesecima već slušam kako je demografsko pitanje u Hrvatskoj pitanje svih pitanja, da se zemlja najmanje deceniju nalazi u izvanrednom demografskom stanju i da izvanredno stanje zahtjeva izvanredne mjere.

Iako problem negativne demografije nikako nije za podcjenjivanje, ne znam zašto se u ovoj zemlji toliko često balkanizira suština pa se umjesto o uzrocima u pravilu govori o posljedicama. Ne znam, također, zašto se tolika prašina podiže tek od prošle jeseni kada je o demografskoj krizi imperativno zagalamila predsjednica države, iako se čak i ja kao istarski furešt sjećam da je o ovoj temi, upečatljivo i s argumentima, još sredinom 2015. iz saborskih klupa u Zagrebu govorio nezavisni saborski zastupnik iz Istre, Damir Kajin. Uz obilje statističkih dokaza, Kajin je već tada izrazio zabrinutost zbog “katastrofalno loše hrvatske demografske politike”. I nekolicina drugih saborskih zastupnika se tih dana pozivalo na istraživanje jednog (neimenovanog) austrijskog instituta po kojem, navodno, oko 115.000 ljudi namjerava iseljenje iz Hrvatske u Njemačku, Austriju, Irsku, Australiju i Kanadu.

Ni tada ni kasnije nisam upratio da je bilo tko u Hrvatskoj spomenuo tabuizirani podatak o iseljavanju iz Istre. Međutim, prema jednom mom, dobro informiranom izvoru, sa Istarskog poluotoka se samo tokom 2016. godine iselilo oko 6000 građanki i građana Hrvatske među kojima su mlađi Hrvati, Italijani, Bošnjaci, Srbi, Romi… Ima ovdje, naravno, i doseljavanja – uglavnom srednjovječnih stranaca koji svoje šolde osigurane za treću životnu dob namjeravaju, bez uniženosti i straha, trošiti pored mora, ili u dubokoj nutrini prekrasnih istarskih krajolika. Bolje tu nego u skupim i zagušljivim metropolama u kojima su stračili svoje trudbeničke godine.

“Za razliku od 1960-tih kada se iz ovih krajeva odlazilo u pečalbu kako bi se zaradilo, sagradilo što-šta u zavičaju pa vratilo na rodni prag, sada se odlazi radi ostanka” - staloženo i složno me poučavaju ovdašnji domaći, koji u iseljavanju mladih i ne vide nikakvo zlo, već logiku i htijenje za boljim životom. Jedna iskusna, životno prekaljena Porečanka to putem lokalnih medija u ponedjeljak objasni činjenicom da je za osam godina rada u Francuskoj zaradila veću mirovinu nego za 32 godine u domovini. “Preporučujem svima koji mogu otići da to učine što prije, jer ovdje neće imati sigurnu ni mladost ni starost”, izreče starica i presječe žustru telefonsku besjedu.

Kadgod me započnu spopadati ovakve teme ili freudovske more o “Psihologiji svakodnevnog života”, uvijek iznova promislim o onom poznatom religijskom učenju po kojem su zli uzroci opakiji od zlih posljedica. Aktualna demografska kriza, iseljavanje, ili kako to neki ovdje zovu “mirnodopsko etničko čišćenje”, nije, što bi moja pokojna baka rekla, došlo iz svrbiguza”. To je posljedica devijantne državne politike koja je, od iznenadnog ugasnuća Ivice Račana do danas, kako vidim, vođena u opskurnom rasponu između iluzije i hipokrizije, ili između populističkih ulagivanja i licemjerja: iseljavanjem se dakako iskrivljuju statističke istine o (ne)zaposlenosti; institucionalna korupcija, nepotizam i stranačko zapošljavanje se zamagljuju državno-političkom kakofonijom o emigraciji; nemoć da se ova zemlja izvuče iz desetgodišnje recesije i gurne u dinamičniji gospodarski razvoj cinično se permutira u navodnu institucionalnu odlučnost za razrješenje demografske krize; među strateškim dokumentima hrvatske države za  razdoblje 2016. - 2020. nema Nacionalne strategije o poboljšanju položaja mladih, ali ima “Strategija pametne specijalizacije Republike Hrvatske”, ma šta to značilo!

Elem, što duže i češće boravim ovdje, upoznajem sve više i više dama i gospode raznih uzrasta, klasa i zanimanja koji ni o čemu drugome ne govore osim o problemima i negaciji svega i svašta. Takva je moja frizerka s pulskog Vidikovca, priučeni krovopokrivač iz Pinezića, vulkanizer iz Medulinske, trgovkinja iz Raklja, poduzetnik iz galižanske Industrijske zone, jedini živući boem iz Marčane, moja bliska rodbina iz Rovinja…

Da li sam to ja na krivom mjestu, ili mi je dioptrija postala preslaba pa ne vidim probleme koje domaći kritičari vide? Ili se možda, ipak, radi o mnogo većem i težem problemu - o pomanjkanju ideja i o kritizerstvu. Sjetih se tim povodom jednog citata po kojem su revolucionare nekada pokretali ideja, ideologija, rodoljublje,  stvarno ili umišljeno mučeništvo, romantizam, faktička i duhovna sloboda.

Nekada! 

Vaš furešt