17.02.2014

U spomen Mati Baloti 28.9.1898. - 17.2.1963.

Na današnji dan 1963. godine u Zagrebu je preminuo Mijo Mirković (Mate Balota). Rođen je u Raklju 28.9.1898. od majke Mare i oca Ante Mirkovića. Njegov otac 1904. godine sudjeluje u osnivanju osnovne škole na hrvatskom jeziku, koju pohađa i njegov sin.

Mijo Mirković školovao se u Raklju, Pazinu, Češkoj, Zagrebu, Beogradu, Frankfurtu, Berlinu i Bratislavi. Na Fakultetu za ekonomske i društvene nauke u Frankfurtu na Majni, početkom lipnja 1923. doktorirao je disertacijom ''O glavnom razlogu gospodarske zaostalosti slavenskih naroda''. Radio je kao službenik Industrijske centrale u Beogradu, dopisnik zagrebačkih ''Novosti'', bankovni i skladišni knjigovođa, suplent Trgovačke akademije u Osijeku i Pomorske akademije u Bakru, tajnik i glavni tajnik Trgovinsko-industrijske i zanatske komore u Novom Sadu, docent, izvanredni i redovni profesor Pravnog fakulteta u Subotici, redovni profesor Ekonomsko-komercijalne škole u Beogradu, ribar na Krku, honorarni službenik u statistici Hrvatske državne banke, savjetnik ZAVNOH-a u Topuskom, pomoćnik povjerenika trgovine i industrije NKOJ-a i ministra Vlade DFJ Andrije Hebranga, sudionik mirovnih konferencija u Londonu, Parizu i Ujedinjenim narodima u New Yorku, rektor Ekonomsko-komercijalne visoke škole u Zagrebu i dekan Ekonomskog fakulteta, akademik, glavni tajnik Akademije. Zaslužan je za osnivanje današnjega Fakulteta ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković" u Puli. Zatvaran je u Premanturi, Puli, Ljubljani, Krku, Kraljevici, Karlovcu, Rijeci, Trstu i Zemunu. 
Mirković je posebno bio vezan za Labinštinu i Labinjane iz razloga što je njegova baba Martina bila Labinjanka iz Skitače. Labinštinu je osobito zadužio monografijom o Matiji Vlačiću Iliriku, za kojeg je prvi put čuo dok je pohađao gimnaziju u Pazinu. Za vrijeme studiranja u Frankfurtu na Majni saznao je da tamo postoje sačuvani Vlačićevi rukopisi, koje je uporno proučavao. Vlačića je smatrao najvećim Istraninom svih vremena. Za života je napisao 51 knjigu. Godine 1938. objavio je svoje najznačajnije književno djelo, zbirku čakavskih stihova Dragi kamen, poslije objavljenu u još nekoliko izdanja. Prilike u Puli za austrijske vladavine i neposredno nakon I. svjetskog rata dokumentaristički je i beletristički obradio u monografiji Puna je Pula (1954). Za života je objavio mnogobrojne sveučilišne udžbenike i ekonomska djela, među kojima i Ekonomsku historiju Jugoslavije (1958). Bio je jedan od najplodnijih ekonomskih pisaca između dvaju svjetskih ratova i u poraću.

Na rakljanskom groblju Mijo Mirković je pokopan 20. veljače 1963. godine, a na nadgrobnom spomeniku uklesane su ove riječi: ''Ovode leži pored majke Mare i oca Tone Mijo Mirković – Mate Balota, sveučilišni profesor 28.IX.1989. – 17.II.1963. putnik zmež grada i svojega sela ki je vajk piva kako naši stari ''rodila loza grozda dva'', težak, ribar, mornar, akademik, pjesnik, prvi Rakljan ki je napisa 50 knjig, pokopan uz zvuke dragih roženica''.

Njegov posljednji ispraćaj bio je poseban događaj kakvog Rakalj nikad prije ni poslije nije vidio. Istarski dirigent i skladatelj Slavko Zlatić toga je dana izgovorio ove riječi: (ton – Slavko Zlatić). *

Na prijelazu 1940. u 1941. godinu Mirković je napisao ''Tijesnu zemlju'', prvi roman južne Istre u kojem je opisao život istarskog seljaka 19. stoljeća. U dijelu knjige u kojem opisuje vjenčanje između protagonista, Rakljanca Marka Gašpića i Martine Fonović iz Skitače, Mate Balota je zapisao:

''Labinjani i Rakljani živjeli su jedni uz druge već dvjesto pedeset godina, a ipak su to ostajala kao dva posebna naroda. Labinjani su bili starosjedioci, sedam, osam stotina godina na kršu prije Rakljanaca, Rakljanci su bili mletački doseljenici, prebjezi i uskoci, skoro svi iz 17. vijeka. Drukčiji im je bio život, druge naravi, druga nošnja, drugi govor. I fizički su se razlikovali. Rakljanci visoki, kršni, ratari i svaštari, u dugačkim na albansku tijesnim bijelim hlačama, benavrekama, u obojcima i opancima, sa izvezenim košuljama i ukrašenim kaputima, Labinjani omaleni, skromni ovčari i mornari, u kratkim širokim hlačama do koljena i visokim bijelim bječvama. Rakljanci u cjelini nadmeni, hvalisavi, ponosni, svadljivi, užasne fizičke snage, osvetoljubivi, gostoprimljivi, razuzdani i raspjevani. Labinjani tihi, radini, štedljivi, škrti, blagi, plašljivi. Labinjani su zvali Rakljance Vlasima, za njih je cio taj kraj od Raše preko Kanfanara do Tinjana i Poreča bila divlja, neodmjerena, nedisciplinirana, polurazbojnička Vlašija. Zemlja na kojoj su živjeli, porijeklo i prošlost jednima i drugima stvorili su njihove nepisane zakone. Zakon Labinjana govorio je da treba živjeti, kako život donese. Zakon Rakljanaca propisivao je, da ne treba nikad nikome služiti. Niti je Rakljan postajao sluga, niti Rakljanka služavka. Malobrojni sluge i služavke dolazili su uvijek u Rakalj iz Labinštine. I jedan gospodarski zakon je stvoren tako: zakon da se ima živjeti ondje gdje je lakše živjeti. Po tome zakonu nikad se rakljanska djevojka nije udala na Labinštinu, a Labinke su se neprestano udavale u Rakalj. Tako se na onome malome trokutu, što ga oplakuje Raški kanal, od ušća Raše do Kvarnera, izmedju Blaza i krničke visoravni, kroz osam, devet koljena miješala blaga i plodna krv labinska sa pjenušavom oštrom krvlju rakljanskom, krv jedne stare slavenske civilizacije, staložena i uravnotežena, sa nemirnom i burnom krvlju doseljenika sa dinarskih planina. Crvena plodna zemlja, zasjenjena šumama, prošarana sjekonošama odvlačila je Labinke sa njihovog kamena, bijela i crvena lica Labinki i njihove marljive ruke činili su Rakljance labinskim prosiocima. Krv se miješala, koljena su se redjala. Razuzdane crte doseljenika postajale su pravilnije, oštri kutevi na njihovim profilima su se ublažavali, njihov bijes pretvarao se u trijeznu mislenost, kod istoga lica sad se javljala neka oštra linija njegove plemenske loze, sad zaokljugljena, ublažena crta stare slavenske civilizacije. I sad se ponavlja i obnavlja to križanje krvi. Jedan mali siromašni seljak, čiji su pretci na mletačkim galijama dovedeni u ovaj kraj sa dalmatinskih obala prije dva i po stoljeća, uzima djevojku, čiji pretci su došli ovamo, možda sa Karpata, možda iz Rusije, još prije hiljadu godina. Kakav će biti svijet što će proisteći iz toga križanja, iz te cijepane voćke.''

Povodom stote obljetnice rođenja Mije Mirkovića, njegov sin Ante Tone Mirković napisao je Crtice i anegdote iz života Mije Mirkovića / Mate Balote, a ovdje donosimo neke.

1917.
Mara Mirković dolazila je sinu Miji u Pulu dok je bio u mornarici pješice iz Raklja (znači u jednom danu preko 40 km !) i donosila mu toplu hranu jer je te zime 1917./1918. bila u Istri pa i u vojsci velika glad. Mijo je primao honorar za rad u Hrvatskom listu i gotovo sav predavao majci za nju i njegove dvije sestre (Zlatku i Milenu). Mara je slala novac mužu u vojsku u Rumuniji, a on bi kupovao hranu (kukuruzno i pšenično brašno) i slao joj u Rakalj. Donosila bi Miji toplu hranu (pješačeći preko 20 km). Hrana je bila u glinenom loncu, a lonac bi bio umotan u vunenim krpama, što nije dopuštalo da se hrana hladi po putu. Mijo nije mogao vjerovati u to pa je mislio da je ona kuhala negdje u Puli.

1924. (II.)
U ljetnim mjesecima Mirković je ribareći s ocem Antom Tonom, najčešće noću, često razgovarao o svojim problemima i poslu te je želio znati što o pojedinim stvarima misli otac, čije je mišljenje veoma cijenio. Jedne noći tražio je očevo mišljenje o djevojci s kojom se zbližio u Beogradu i želi je ženiti. Otac mu reče: “Ti najbolje znaš jer ćeš ti s njom spavati i živjeti!’’.

1933. (II.)
Tijekom ljeta Mirković provodi u Vantačićima sa sinovima Markom i Ivanom godišnji odmor i u unajmljenom čamcu ribari. Ivan je prebolio upalu pluća prethodne zime pa je liječnik iz Malinske Slavko Pančić preporučio da dobro jede i da nosi kapu na suncu. Kako je u to vrijeme puter bio najjača hrana, Mijo je stimulirao sina Ivana tako da mu je za svaku krišku kruha s putrom dao dinar.
Ivan je svaki čas dolazio po kruh i putar sve dok se gazdarica Kata nije požalila Miji da joj je smokva u vrtu uz kuću puna kruha i putra.

1935. (II.)
Šetajući jedne nedelje po Londonu Mirković, tada već poznat kao pjesnik Mate Balota, začuje svirku mišnica (mijeha), zapravo škotske gajde, te pobrza i sustigne muziku škotske garde. Mišnicama se tako obradovao da je kao dijete trčao za Škotima. Jedan stariji Englez, posmatrajući ozarenoga Balotu kako udara šakom po dlanu, reče svom susjedu: “Ovi Škoti su uvijek tako ludi za svojim gajdama’’.
Tako je Mijo “postao’’ Škot.

1936.
Za posjeta svomu rodnomu Raklju upitao je Rakljanac Mirkovića: “Što si ti Miho po zanimanju?’’. A Mijo mu odgovori: “A niš – škovacin (smetlar)’’. Na to će Rakljanac pun razumijevanja: “A ča ćeš, pa ne more svak bit profešur!’’.

1938. (I.)
Najuspješniji lik Franine skoro 50 godina tumačio je istarski prvak glume Ivan Erman. On je mlad zavolio Balotine stihove pa se tako našao na sastanku Istrana u Subotici. Pripovijeda: “Otišli smo u podrum “Tri šešira’’ kod Tone Paruna, pjevali uz roženice na tanko i debelo pa je mene zapalo da recitiram Balotine stihove. Među drugima tu je bio i profesor Mijo Mirković. Ja sam počeo pjesmu “Moja mati’’. Vidim da se Mijo Mirković nekako savio u klupko, sluša pažljivo, a oči zasuzile. Gledajući toga jedva poznatog čovjeka kako se saživljava sa stihovima Balote – jedva sam do kraja izrecitirao. Rekao sam mu poslije: Vi ste šeguro dobar čovik, kada su vas tako dirnule pjesme Mate Balote. Govorio sam o Mati Baloti, što on za nas u Istri znači, da je to velik čovik. A on ustade, zagrli me i kaže: Ja san ti vražji Balota.’’

1938. (IV.)
Treći sin Mirkovića – Vladimir – poslije školskih praznika u zadaći je pod temom “Moj najdraži doživljaj s mora’’ napisao da je na jednu udicu ulovio 14 riba odjednom. Učiteljica više u strahu pozove oca i kaže mu kako njegov sin vrlo dobro piše sastave, ali se ona boji da u mašti odlazi predaleko jer je napisao da je na jednu udicu uhvatio 14 riba. Zaprepaštenje učiteljice je bilo potpuno kad je uvaženi profesor i pjesnik potvrdio da je to istina. Naime, na udicu se ulovio arbunić, a njega je pojeo sivi morski pas. Toga psa se stavilo u posebnu barčicu napravljenu za čuvanje žive ulovljene ribe (tada nije bilo frižidera!). Sutradan su u čamčiću (s rupicama i poklopcem) pronašli 12 izleženih morskih psića. Tako se potvrdilo da je Vladimir napisao živu istinu.

1938. (V.)
Razgovarale djevojke o prolazećem Baloti i jedna reče: “Ovo je sigurno neki neuki i siromašni seljak’’, na što joj jedan odrasli Malinskar kaže: “E, mala moja, kad biš ti znala koliko je on zabija (zaboravio) jako biš puno znala!’’.

1939. (I.)
Mirković, koji govori desetak jezika, želi da sluša radio stanice raznih zemalja, kupuje najnoviji i za ono vrijeme vrlo skup radio s gramofonom u obliku ormarića. Sluša redom razne radiostanice sila osovine kao i antante, a rjeđe glazbene emisije.
Njegov najmlađi sin Tone (ima šest godina) i svojim se vršnjacima hvali: “Mi imamo najljepši radio u gradu.’’ Mijo čuvši za to hvastanje, odmah vraća trgovcu radioormarić i zamjenjuje ga za neugledni crne boje koji je više nalikovao malom
kovčežiću za sahranu, nego radioaparatu... Ovaj radioprijemnik smješten je s Mirkovićevom bibliotekom i radnom sobom u Sveučilišnoj knjižnici u Puli.

1942. (I.)
Milan Radić pripovijeda: “Mate Balota bio je i šaljivdžija, znao je pričati razne događaje i anegdote. Neke anegdote i danas se spominju u Dubašnici. Za vrijeme rata salama je bila rijetka namirnica. Baloti je uspjelo nabaviti jednu salamu, koju je objesio u ormar. Međutim, salama je bila svakim danom sve kraća, a da je Balota nije jeo. Na lijepi i originalni način spriječio je njezino daljnje smanjenje, napisavši uz salamu: Lipa moja Kate, nije salam za te, slatki salame svaki dan na manje. Mate Balota pio je uvijek samo crno vino. Govorio je da je ono bolje i da ima jači efekat. Ono se pije crno, a izlazi u svijetloj boji, dok je bijelo u oba slučaja uvijek svijetlo. Balota mi je često govorio da mu je drago što je došao na Krk, u Malinsku i Vantačiće, a zapisao je: Taj osjećaj svoga na svojemu jedina je trajnost u prostorima prolaznosti. Kada već ne mogu u Rakalj došao sam u selo Vantačići uz Malinsku preko puta rodnoga Raklja gdje je Italija.’’

1948. (I.)
Mirković gotovo nikad nije bio na bolovanju do 1948. godine. Tada je prvi put bio na bolovanju radi proširene aorte, odnosno proširenoga deformiranoga srca, a i radi osabljenja srca. Morao je na dijetu i znatno smanjenje tekućine te skidanje desetak kilograma težine. Odlazi sam na Krk u Vantačiće i tamo na miru ribari. Kako ima veliko povjerenje u lokalnoga liječnika Slavka Pančića, odlazi k njemu na konzultacije. Liječnik mu potvrđuje dijagnozu i dijetu dobivenu u Zagrebu (kod dr. Sokolovića). Ne samo to, već mu govori da mora ostaviti tvrde suhe sireve, pršut jer izazivaju žeđ, a isto tako da ne bi smio piti vina i drugog alkohola. Nakon pregleda odlaze u kuhinju i Pančić ga nudi paškim sirom, pršutom i vinom. Na začuđenom pogledu Mije, Pančić veli: “Ono dole u ambulanti sam ti govorio kao liječnik, a ti si sada moj gost i moraš jesti i piti ono što ti je ponuđeno!’’.

1948. (II.)
Stjepan Pulišelić pripovijeda: “Navodim dva primjera Balotine ljubavi prema rodnom kraju. Jednog sunčanog proljetnog dana krenuli smo iz Raklja nizbrdice preko kamenjara prema Kalavojni. Čim smo stigli na obalu, sjeli smo na ploču uz rub mora, izuli cipele i čarape te umočili znojne noge u more. Tada mi Balota reče:
Pogledaj ovu divnu bonacu. Zar igdje ima veće ljepote i dublje tišine? Ja sam gledao odraz mora na njegovom licu, vidio kako se taj odraz miješa s opaljenim rumenilom njegova obraza. Tada sam osjetio duboku sreću koju je doživljavao. Znao sam da je pun fi zičke i duhovne snage kao zrak pred oluju i da će svoju plodnu misao izliti u neku od svojih ekonomija ili u neki književni rad čim stigne do pera i papira. Kad smo napustili Kalavojnu i vratili se u Rakalj, prošli smo kroz njegov vinograd koji je obrađivao plaćenom radnom snagom. Vinograd se je dovoljno zazelenio. Primjetio sam kako gladi mlado zeleno lišće i kako je sretan u tom zelenilu. Tada mi reče: Vidiš, litra vina iz ovog vinograda košta me pet puta više nego u bilo kojoj zagrebačkoj konobi. Ali ovo vino iz mog vinograda, iz moje zemlje i loze je kudikamo više cijenim nego bilo koje drugo vino. I neka ti kažem: slađe ga pijem.
I upravo to vino nudim svome najdražem gostu. Nudim ga zato jer je moj proizvod, proizvod moje drage zemlje. Čini mi se da je to vino dio moga tijela, moje čedo, da sam mu otac.’’

1950. (I.)
Mirković, svjestan poteškoća na koje nailazi i u kojima će se zateći socijalistička praksa, obrati se studentima mimo sadržaja predavanja koje je bilo na dnevnom redu sljedećim riječima:
“Znate, socijalizam je sličan ljubavi. Zaljubljeni nastoje svim srcem da jedno drugome udovolje, da se privuku. Ali kad dođe do braka, osjeti se nestašica ovoga ili onoga, lijepe riječi i postupci počinju izostajati, kola zaškripe sad ovdje sad ondje i situacija je drugačija. Ideali posustaju i nestaju. Dolazi do teških kriznih situacija.’’

1950. (III.)
U najvećoj prepunoj dvorani Ekonomskoga fakulteta Mirković reče studentima: “Nemojte misliti da se na fakultetu stječe pamet. Na njima se stječu neka teoretska znanja, ali pamet nikako. Jednom me moj otac, koji je bio neobrazovan seljak, upita: “Što ti misliš zbog čega si postao profesor?’’, odgovorim mu: “Zbog toga što sam učio, napisao knjige te su me tako izabrali.’’ Tada se moj otac grohotom nasmije i doda: “Nikad nisam mogao vjerovati da imam tako bedastog sina. Nisi, moja
budalice, zbog toga postao profesor, nego zbog toga što si bio nedovoljno snažan da obrađuješ ovu tvrdu, suhu i škrtu zemlju i da tako na njoj živiš pa smo te poslali na školovanje. Da smo posjedovali dobru i plodnu zemlju koju bi lakše obrađivao, a koja bi davala bolje proizvodne rezultate, bili bismo te zadržali na zemlji i nikad od tebe profesora. Eto, takve ti odgovore, moj sveučilišni profesore, daješ. Jesi li se uvjerio kako si nepametan i kako te obični seljak obara na ispitu?’’.

1956. (I.)
Iz dnevnika Mije Mirkovića:
Pula 7.1.1956. Otac po tijelu, hodu, snazi, kretnjama još gorostas. Debeli prsti, žuljavi, neisprani, snažne ruke, krakat. Govorio je da hoće odmah poslije liječnika kući pješke 26 km prsima u buru i sa 80 godina. A opet jadan, s povezanom maramom, zapravo bjela salveta, preko marame šešir sa zelenom maramicom stisnutom uz obraz, gdje ga boli. Dok je pušio lula mu je drhtala u zubima od zime i usne su mu drhtale i ruke. I on je sav drhturio dok se nije malo ugrijao od kave i malo zatim od čitave porcije tripića, što je pojeo i dva deci crnoga vina...Kad gledam tako oca, njegove duge i još snažne korake (u suprotnosti sa glavom pod salvetom) moćnog kao goru, ali goru, koja se svikava, skoro da želim da se sruši još ovakav, jak i pri svijesti, a ne da umire polako, dugo, godinu, možda dvije, kako je rekao liječnik.
Mijin otac Ante Tone Mirković umro je dva dana poslije ovoga dnevničkoga zapisa, mirno, praktički u snu 9. 1. 1956. rano ujutro.

1957. (I.)
Branko Fučić pripovijeda:
“Balota i ja išli smo u Labinštinu u potrazi za rodnim mjestom Matije Vlačića – Flaciusa Iliricusa. Tako smo došli u selo Frančići i umorni smo i oznojeni stali da se odmorimo. Balota je izvadio svoje tek kupljene dvojnice (kupljene u Rijeci prije polaska) i sjeo na kamen te zasvirio. Nakon kratkog vremena iz obližnje kuće istrča starčić i slušajući svirku Balote donese svoje dvojnice, sjede i on na kamen i zasvira. Po svirci upita ga Balota da kako se zove, a on mu odgovori da je on Mate, a kako se prezivaš, on reče Vlačić. Tad je bilo gotovo sve jasno, jer je potpuno nalikovao na Matiju Vlačića. Tako smo bili gotovo sigurni da smo u rodnom selu Matijinom.’’

1957. (II.)
Po ljeti u Malinsku dolazi jednoruki ribar iz Crikvenice, sam s barkom s mrežama i palangarima (u Dalmaciji parangal) i lovi ribu između Krka i Cresa. Razgovarajući s njim, Balota ga upita kakva je po njegovu mišljenju razlika između Crikvenice (ribareva mjesta) nekada i sada. Ribar mu veli: “Crikvenica je prije gvere (rata) imala sto koza i jednu putanu (prostitutku), a sad je obrnuto.’’ To
je vjerojatno najkraći opis promjene u jednom turističkom mjestu u kratćem vremenu.

1958. (III.)
Mirković predaje Ekonomsku historiju studentima III. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Gotovo prije svakoga predavanja ispriča neku anegdotu, ali uvijek je u njoj neka pouka. Studenti bi napunili dvoranu i ne bi bilo kašnjenja kako ne bi propustili uvod u predavanje.
Tako je u dva navrata komentirao zadružni rad u agraru SFRJ, odnosno rad u poljoprivrednim zadrugama. Jednom je utvrdio da niti jedan zadrugar ne bi sadio maslina, a da ih za života ne bi ni brao, dok privatni zemljoradnik sadi u nadi da će njegovi nasljednici brati masline kad njega više ne bude! Drugom prilikom iznio je primjer zemljoradnika iz Vantačića na otoku Krku koji je gotovo tjedan dana skupljao ovčji izmet (brabonjke) za gnojenje povrtnjaka. Skupio je cijeli koš (voz, kola) brabonjaka. Taj posao zasigurno niti jedan zadrugar ne bi napravio.

1960. (I.)
Mirković sa suprugom, snahom i dvoje unučadi (Mijo i Nada) odlazi s barkom do samostana u Glavotoku (oko 6 milja od Malinske). Po obilasku samostana i pozdrava s fratrima i padre Srečkom (Mijin dugogodišnji poznanik) vraćaju se u Vantačiće kraj Malinske. Na povratku ih zahvati ljetni neverin tako da se barka jako ljuljala i da je čak nešto mora ušlo u barku. Po povratku u Vantačiće gazdarica Kate (kod koje su stanovali) priupita djecu kako im je bilo za neverina. Mala Nada (nema niti tri godine) kratko reče: Baba je kukala O moj bože!, a dida je vikao Jebem mu boga!’’.

1961. (II.)
U ljeto 1961. godine u Vantačićima na Krku pred Balotinu kuću došao je seljak s Vrha na Krku sav znojav i na tovaru (magarcu) nosio dvije bačvice vina na prodaju. Balota proba vino i kao dobar poznavatelj vina, iako nije bio somelijer, već je imao iskustva s domaćim lozama, prihvati i kupi vino. Upita za cijenu. Prodavač veli da su vremena teška i da ne može dati ispod 10 dinara po litri! Balota mu reče: “Vino mi se sviđa i kupio bih ti cijelu bačvicu, ali ne po 10, već ako hoćeš po 15 po litri!’’. Tako je Mate kupio 80 litara vina po 15 jer mu je bilo žao seljaka koji se namučio radeći u brajdama, berbi i održavanju vina i napose noseći vino preko brda po velikoj vrućini na tovaru.

1961. (IV.)
Krajem ljeta pored Balotina dvorišta u Vantačićima zaustavlja se veliki auto poznati citroen “Žaba’’ pariške registracije. Izlazi vozač i priupita Matu: “Koliko se još moram voziti s autom do mjesta gdje se više automobilom dalje ne može?’’. Na to će mu Balota reći da se može voziti još samo kilometar i pol, a stranac je bio vrlo sretan: “Vidite, još od Pariza tražim mjesto od kuda se može samo pješice kako bih se konačno mogao na miru i u tišini odmarati makar tjedan dana!’’.

1962. (I.)
Iz dnevnika Mirkovića:
U mjesec dana od 26.12.1961 do danas umrli su: Miodrag Aćimović nekadašnji kolega na fakultetu u Subotici, godina mog oca, Šaca Magarašević, advokat u Subotici (oko 79 ili 80 godina) i Mario Krmpotić od 72 godine. Svi su bili dragi. Mario čitavih 45 godina, svi mi činili samo dobro, ako su mogli i ma da su stariji od mene 8, 18 ili 19 godina i 23 godine, ove njihove smrti javljaju mi se kao dio i moga skončanja. Tri smrti dragih ljudi, tako jedna do druge, a nisam se nikako oporavio ni od materine smrti 28.10.1960., a možda nikad i neću, jer svakoga dana mislim i danas na nju, uvijek u nju zaljubljen. Za tek nešto više od godine dana umro je Mijo Mirković, 17. veljače 1963. 

EMISIJA UŽONCI NAŠEGA KRAJA POSVEĆENA MATI BALOTI

*ton preuzet s Istrapedije

IZVOR: Crtice i anegdote iz života Mije Mirkovića / Mate Balote, Istrapedija, Rakalj.com, Tijesna zemlja

{fcomment}