13.03.2018

David i Golijat zajedno

Dobrota je jezik kojeg gluhi mogu čuti, a slijepi vidjeti zapisao je u jednoj od svojih izreka veliki američki klasik i humorista Mark Twain. 

Možda je tako i bilo u njegovo vrijeme. Danas je drugačije. Osobno iskustvo mi govori da dobrotu čuju, vide i osjete samo oni sojevi ljudi koji su skloni dobroti. Oni koji to nisu, za dobro ne znaju ni kada daju ni kada primaju. Sve im je ravno do mora jer odavno već hara samovažnost koja od ljudi pravi neljude koji sve manje i čuju i vide oko sebe. Pogotovo kada se radi o dobrim djelima njihovih najbližih susjeda, prijatelja ili poznanika. Tada su i gluhi i slijepi. Šuljaju se kao pogane zvijeri i vrebaju kada će koga slomiti kakva nevolja. Njihovo samoljublje je jače od svega drugoga što ih okružuje.
Zbog tih i takvih koji, kakve li štete, postaju standard našeg suvremenog življenja, jednu nedavnu lokalnu akciju u Krničkom Poratu i doživjeh kao veliki čin i rijetki primjer renesansnog preobraćanja egoizma u kolektivnost, samoljublja u društvenost. I to baš tu, u toj čudesnoprivlačnoj Krnici koja je i mene prije desetak godina oprhvala ljubavlju na prvi pogled, ne puštajući me uprkos neprilikama koje se svakom došljaku mogu ukandžiti o vrat.

Bilo ih je u toj akciji tek nekolicina. Inicijatori i dobrovoljni akcijaši su Nada i Davor Čičak iz Slavonskog Broda, Neda Petrovič iz Kopra i Emil Muranovič iz Ljubljane. Svi furešti. Kao pupčanom vrpcom, već godinama neki i decenijama, vezani su za Krnicu i čudesno čednu, čistu i neiskvarenu istočnu obalu. Svi tu imaju svoja rezervna gnijezda i prisna prijateljstva, svoja kamena sunčališta i svoje komadiće mora, svoje osobne motive, planove i vizije. A David Percan iz Raklja (odakle bi drugo Percani i bili?) je domaći. Čovjek s dubokim ovdašnjim korijenom i plemićkom naravi. Nepovjerljiv, strog i duševan u isto vrijeme. 

Samosvjesno i oholo, furešti su se dočepali sjekira, testera, rukavica, polivinilnih vreća i toplog napitka, te oboružani voljom i strašću toga prohladnog vikenda, zaputili se u Krnički Porat kako bi, konačno oni kada općinari i komunalci neće, dokrajčili makiju i drugo napasno raslinje, koje kao i svaka druga gamad vodi sopstvene ratove za prostor. Došli su dragovoljno kako bi očistili neuređenu plažu, kako bi iskupili milione staklenih opiljaka i drugog otpada i kako bi tom cijelom priobalnom krajoliku dali humaniji oblik.

I tek što su furešti započeli s gomilanjem otpada, istrebljivanjem korova i zaravnjivanjem kamenih vrtača (koje inače pitoreksnu krničku plažu oslikavaju kao divljinu) njihov početni užitak u valovitom mirisu morske soli i prvim efektima akcije zakićenim anegdotama i pošalicama iz njihove svakodnevice, prekinulo je naredničko-strogo, prestravljujuće, pitanje „šta vi tu radite“? A odmah zatim i „koga ste pitali“? 

Ispred akcijaša-furešta stajao je, kao iz zemlje izniknut, prišuljani David - uzvišen i isklesan kao da su ga tu postavile kiparske ruke čuvenog Meštrovića. Pod miškom je imao fasciklu s papirima čiju je svrhu i smisao jedino on znao. 

Zavladao je tajac. Furešti su se zgledali jedno preko drugog, a potom su, zamuckujući, počeli objašnjavati svoje plemenite nakane. Kao da su se tješili biblijskom istinom da nikada ne treba gledati kakav je netko izvana, nego kakav je iznutra, kakvo ima srce. Bili su, međutim, svjesni da su bijele figure u rukama Davida Percana: „Ovo je privatni posjed...evo papiri, tu su dokazi o katastru...nemate pravo...tko vas je ovdje poslao...“ 

Samo trenutak kasnije, tenzije su splasnule kao što se jeka, dim i prašina slegnu nakon ekspolozije baruta. Dijalog je nadvladao buku. Razgovaralo se. Katastarski dokazi su vraćeni u bajate korice fascikla. Lica furešta su ponovo ozarena, a iz Davida je počela zračiti toplina istarske zemlje. Započelo je i druženje.

David je ubrzo priznao da su mu dojavu u Rakalj poslali „neki od mještana“ Krničkog Porta. Oni, dakle, mještani, kojima prljavština, brlog, smeće i nered ne smetaju, a dobro i ljudska dobrota smetaju. Pohvalio je David akciju furešta i odredio uzuse: ekološku estetiku prostora je dopustio, a nove nasade, hladnjake, ili bilo kakvu gradnju pa makar to bila i postolja za suncobrane, ni u kom slučaju. „Takva su pravila“, reče u svom poučnom zaključku David. Svi su se brzo i lako složili da misle isto. Zimska akcija je toga dana nastavljena, a ovih se dana priprema proljetna. 

Gledajući krničku plažu danas u odnosu na onu kakva je bila prije akcije, misli me baciše pred noge mlade djevojke uoči vjenčanja: blještava je, utegnuta i podatna pa joj ni novu formu i suštinu nije preteško oblikovati. Zajedništvom vlasnika, općinskih vlasti i građana je sve moguće. Pogotovo ako se biblijska pripovijed o Davidu i Golijatu ostavi Bibliji, jer pred rakaljskim plemenitim Davidom Percanom ne stoji gromada filistejskog divovskog ratnika Golijata koga je potrebno gađati praćkom. Protiv ljudskog nemara se koriste druga oružja.

Vaš furešt