07.01.2022

Praznik fažola i limene glazbe

"Međunarodni praznik rada se u Istri slavi od antičkih vremena." Tako o ovom pseudoprazniku na ovaj dan, hladno i uozbiljeno, reče jedan Istrijan na jednom ozbiljnom lokalnom radiju.

Kada bolje razmislim, taj gospar bi mogao biti više u pravu nego u krivu. Jer, od antičkih vremena do danas, ljude nije bilo teško namamiti na pečene sobove i odrane srndaće, na posne bivole, mirisne brave, na tovljene bikove, sočne jaganjce i jariće… Ili oko lonca s fažolom. Narodni vašar ne bi ni bio to kada ne bi bilo i drečave limene glazbe pod dirigentskom palicom lokalnih amatera ili vatrogasnih brigadira. Viđeniji bi uvijek, i tada i danas, držali govore, a potlačene narodne mase i njihovi tribuni bi se uglavnom gurali uz skute viđenih i čekali u redu za porciju džabane.

Tako se, dakle, manipuliralo masama od pamtivijeka. Tko je bilo i ovoga 1. maja u Šijanskoj šumi u Puli, na livadama bivše vojarne u Pazinu, na Gradskom kupalištu u Poreču, u cijeloj Istri i Hrvatskoj. Ma, tako je bilo u cijeloj regiji i svijetu, uz rijetke izuzetke. Natezali su se konopci, bacalo se kamenom s ramena, turniralo se u pljoćkanju, loptalo se i sviralo, pilo se i jelo se. Kao u blagoslovljena vrijemena!

Naravno, i ove su godine govore držali gradonačelnici, donačelnici, pročelnici i stranački prvaci. Limena glazba je landarala univerzalne note za svadbe i sahrane. Sindikalci su se, dakako, nastavili slizavati s političarima, a radnici su jeli i pili jednom godišnje džabane.

I? Kakve li veze, pitam se, sve ovo ima s Međunarodnim praznikom rada? Gdje su sjećanja na prve radničke proteste iz 1886. u Chicagu. Zašto ono, i za koga, padoše prve radničke žrtve? Gdje su, pitam se, štrajkovi i protesti za bolje uvjete rada? Za veće plaće? Za bolju socijalnu skrb? Gdje su sindikati i njihovi lideri? Gdje su oni silni nezadovoljnici - umirovljenici, najslabije plaćeni radnici, obespravljeni stažisti, honorarci, pripravnici i neuposlenici?

Da li ja to, pitam se, ne vidim dobro? Da li ja to sanjam? Da li to, možda, ova prvomajska Istra danas, nije ona ista od jučer u kojoj se još ništa ne znaše o sudbini tisuća i hiljada uljanikovih radnika; u kojoj je pražnjenje septičkih jama u trenu poskupjelo za 300 posto; u kojoj uposlene u trgovinskom sektoru tlače i strani i domaći profiteri ; u kojoj se na priključak struje na legalno izgrađenoj obiteljskoj hiži čeka po dvije godine; u čijim se tržnim centrima na kvaziakcijama prodaju trule banane, spuznuli češnjak i proklijali krompiri…

Ili ja, možda, na ovaj Međunarodni praznik rada ne bijah ovdje iako sve ovo zapisujem u mojoj dragoj, jedinoj, Krnici? Ili sam u Istri, a u očima mi iskre blagodeti Monaca, Züricha, Dubaija, Bahreina i Luxemborga zajedno? Ili sanjam da su danas, dok ovo zapisah, i 1. maj i 1. svibnja sjedinjeni u jedno – u praznik fažola i limene glazbe. Kao u Titovo vrijeme kada su radnici bili, ipak, više poštovani!

A možda ja, zapravo, ni jednu jedinu trunku, nisam u pravu - niti sam stručan za jutarnje uranke i šumske vašare. Niti volim grah. Sa svim političarima svijeta sam na Vi. Sindikalce prezirem jer su paraziti. A za limenu glazbu sam genetski nagluh!

Uostalom, sreća je svakako iluzija. Ona nije produkt razuma, već uobraženja. Svako ljudsko biće, zato, najviše i vjeruje u sreću onda kada je nesretno. Ali, i izmišljena sreća i uobražena nesreća su ljudske realnosti pa da vam ne kvarim gušte uz pseudopraznik, koji i ove godine više i strastvenije slave neradnici nego oni zbog kojih je sedmoro radnika, prije 132 godine u Chicagu, platilo životom.

Vaš Furešt