31.05.2018

Javno ruglo na ''rotoru''

Nekada su mi davno, za boravka u Švedskoj rekli, da je ovaj sjeverogermanski narod, uz mnogo toga drugog, izmislio i genijalnu jednostavnost cirkuliranja vozila u prometu bez zaustavljanja. U usporedbi sa semaforima, kružna raskrižja su za mene epohalna inovacija koja osim bržeg prometovanja, čuva živote, smanjuje potrošnju goriva i doprinosi očuvanju životnog prostora. 

Ovdašnji domaći i poneki furešti kružna raskrižja kolokvijalno nazivaju “rotori” , a takozvane spiralne kružne tokove “turbo rotori” što, naravno, ni logički ni leksički nije dopustivo. U današnje vrijeme sveprisutnih informacija o svemu i svačemu, nije nimalo teško saznati da je riječ rotor skraćenica od imenice rotator, prema latinskoj riječi rotare: vrtjeti, okretati. Makar bi učitelji, nastavnici i profesori (ako ne već i roditelji) trebali podučavati mlade da je rotor “dio postrojenja ili drugog uređaja koji svojim okretanjem obavlja neko korisno djelovanje. Na primjer rotor elektromotora, parne, plinske ili vjetrene turbine, i tome slično. 

Ni jedno se istarsko kružno raskrižje, koliko znam, do sada nije zarotiralo! Niti će. Ni jedno ne pokreće nikakvu mašinu, ne proizvodi struju, ne daje nikakvu drugu energiju. Niti će. Ne rotiraju se ni vozila u kružnom raskrižju iako se mnogi vozači ne snalaze najbolje, mitski vjerujući da je vozač u unutarnjoj traci u prednosti u odnosu na onog u izlaznoj. Konfuzija je, u “rotoru” vidim velika možda i zato što je ova prastara inovacija u ove krajeve stigla neobjašnjivo kasno. Tek prije dvadesetak godina.

Ne rotiraju se, naravno, kružna raskrižja ni u Skandinaviji. Pa ipak, ako bi se ikada pokazalo tačnim da je ovaj tip javnih prometnica izumio neki Šveđanin, ja bih (kada bih se pitao) samo Švedima povjerio gradnju svih budućih kružnih raskrsnica u Hrvatskoj. Osobito u Istri. Ili bih, eventualno, uključio i Japance. Mada u zadnje vrijeme i Kinezi sjajno hvataju korak u kvaliteti gradnje i u rokovima, što će uskoro biti provjerljivo i na samom hrvatskom tlu, na Pelješkom mostu čiju će gradnju jedan kineski konzorcij započeti ujesen. Bit će to, kažu, među pet najvećih i najljepših mostova u Europi ma šta o tome mislila susjedna Bosna i Hercegovina koja se i dalje buni što će, navodno, ova gvozdenobetonska gazela ometati plovidbu kroz njenu zonu međunarodnih voda.

Uz uvjet da ponudi najbolju cijenu i rokove, u gradnju kružnih raskrižja bih upustio eventualno i austrijski Strabag jer je najveći, najjači i s najvećim iskustvima na Kontinentu. A imam tamo na visokom položaju i dragog prijatelja. U graditeljstvu se svakako najbolji poslovi i dogovaraju po nepisanom pravilu “ja tebi-ti meni”, po sistemu “Mister posto” i po formuli GSTJ (gdje sam tu ja?).

Najveću bih dozu strogoće imao, ipak, u izboru nadzornika. Za takve poslove bih birao isključivo Japance. Jer jedino oni više vole vlastitu državu, životni okoliš i vlastiti posao nego što vole same sebe. Čak i na godišnji ih odmor moraju tjerati. Japanci su jedini drugačiji od Europljana, Amerikanaca, većine drugih Azijata, od Arapa…Svima ovima su ideali nebitni. Etika, zemlja, država i nacija također. Najbitniji je svako sam sebi. Lova, profit, što bolji auto, što duže plovilo. I to ako je ikako moguće sada, u ovom času. Sutra je prekasno. Budućnost i nove generacije ne postoje. Bitan sam Ja, danas, i ovdje! Japanci su, kratko i jasno (po osobnom sudu), jedini koji uistinu zaslužuju neizmjerne blagodeti ovozemaljskog života i našeg Planeta! 

U to sam se uvjerio i ovih dana, nakon što sam se nekoliko puta u kratkom roku, “rotirao” po najnovijem istarskom raskrižju. Onom u blizini pulske Zračne luke na negdašnjem vrlo rizičnom čvorištu pored bivše vojne kasarne. U prvi mah sam bio uzbuđen što se konačno neko od nadležnih sjetio da se i ovdje olakša cirkulacija vozila i poveća prometna sigurnost. Kadgod, međutim, ovuda prođem, u grlu me stisnu balkanska bahatost, poslovična neodgovornost i radnički nemar.  

U novinama nedavno pročitah da je ovo raskrižje, navodno, građevinski završeno. Moje mi oči govore da nije. Hrvatske ceste kao investitor, GP Krk d.d. s Krka kao izvođač radova i Učka konzalting d.o.o. u ulozi nadzornika, posao su umjesto za ugovorena četiri, završili za pet mjeseci. Sve su, naravno, izvođači i naplatili, pokupili svoje ‘krpice’ i otišli dalje trbuhom za kruhom. Iza sebe su, neka mi oproste, ostavili graditeljsku neposlovnost, ekološku nekulturu i osobnu nesklonost ka estetici, uprkos činjenici da je graditeljstvo ne samo stvaralaštvo novog nego, zar ne, i dio umjetnosti. 

Nije mi kao laiku poznato kako su investitori, graditelji i nadzornici složili podzemne kablove. Kako su riješili odvodnju površinskih voda i koliko su centimetara debeo asfalt rastegli, te da li su i koliko kamene podloge i asfalta “uštedjeli”. Ali znam jer vidim, da su završni zemljani radovi smandrljanji kao da su svi, nedaj Bože, bili sakati: trupla drveća i granje su samo zgurani uz preživjelo obližnje raslinje; gromade kamenja su ‘zaboravljene’; završni zemljani sloj je neusitnjen, nepovaljan i nekultiviran. A zdrava i skupa trava je posijana. Tu i tamo već i iznikla – kao po ćelavoj glavi. 

Lokalni i regionalni mediji su objavili da su ugovoreni radovi na ovom kružnom raskrižju, uključujući i završno estetiziranje javne površine, koštali oko 3,99 milijuna kuna bez PDV-a. Konačno poravnanje izvedenih pozicija je koštalo oko 4,9 milijuna kuna (bez PDV-a, također). Ugovorena vrijednost nadzora je početno bila 224,67 tisuća kuna, a konačna isplata za nadzornički šlamperaj premašila je 280 tisuća kuna. 

Pozitivna razlika u korist pazinskog supervizora je, vjerovatno, nastala zbog toga što nadležni iz nadzorfničke tvrtke nisu vidjeli da završni radovi oko saobraćajnice, nisu izvršeni. I da mene ovo javno ruglo unesrećuje!

Vaš furešt