I mi furešti volimo Istru

Da osobno ne poznajem Zorana Bukura iz blagorodne južnobanatske Crepaje u općini Kovačica kod Pančeva, ovdje bih smiono bez najmanje zadrške, danas zapisao da je taj odvažni mladi furešt iz Srbije, prošle srijede ovdje u Istri, nesvjesno ili namjerno, izazivački i nepotrebno, začeprkao i po nacionalnom senzibilitetu domaće javnosti.

Da osobno ne poznajem Zokija iz Krnice, u osobnim trenucima vehementnosti bih, možda čak ovdje napisao i to da se ovaj plahoviti momak iz Crepaje, svjesno ili nesvjesno, na nogometnom stadionu „Aldo Drosina“ u Puli, bespotrebno poigrao i s uvijek tiražnom politizacijom sportskog događaja. Ili da je, svjesno ili nenamjerno, preferencijom osobnog nacionaliteta, pomjerio epicentar pažnje javnosti sa sportskog podviga istarskih nogometaša prema „senzacionalizmu“ na navijačkim tribinama.

E, pošto se znamo, bezrezervno ovdje izlažem javnosti svoj osobni stav da onaj Zoran iz južnobanatske Crepaje kojeg sam prije nekoliko godina upoznao u istočnoistarskoj Krnici, onaj kratko ošišani i ovlaš zabrađeni momčina u zelenoj majici i skraćenim hlačama od džinsa - svojim visoko i hrabro uzdignutim transparentom „I mi Srbi volimo Istru“, nije etnički ostrašćeni furešt. Niti osobno mogu vjerovati da je imao ikakve političke nakane. Ili interese. Mudra istarska publika na stadionu je to, izgleda, osjetila. Oko 4.000 posjetitelja je (po pisanju medija) aplauzom nagradilo poruku i stav ovog navijača. Po zadnjem popisu stanovništva u Srbiji, taman je to bilo toliko navijača koliko Zoran ima sumještana u svome uravnjenom zavičaju iz kojeg je prije desetak godina stigao do Istre. Eh, da je na tom pljesku navijača domaćeg kluba sve i ostalo! Ja se ovdje sada ne bih imao potrebe referirati na ovaj „senzacionalistički“ događaj, bez obzira koliko on po svojoj konotaciji danas, na žalost, jeste neubičajen.

Imajući u vidu vrijeme i kontekst u kojemu su se Zoran i njegova multikontekstualna parola desili, ljudski i zanatski ću se osvrnuti ukratko tek na nekoliko najilustrativnijih detalja.

Prvi detalj je sama parola: srce u gornjem lijevom kutu raskriljene hartije. U sredini transparenta je krupnim ali decentnim slovima ispisana poruka. Ispod je stameno poprsje „navijača“, čvrsto stisnute pesnice uz parolu i nevini smješak furešta s naivnog lica iz banatkse pitomine. Simpatično! Neuobičajeno! I hrabro!

Drugi detalj ovog „slučaja“ je mjesto radnje. Svi mi furešti znamo da Istra jeste jedinstveni parčić našeg dražesnog Planeta na kojem su ruke, srca i duše domaćina otvorene ka svima s dobrim namjerama. I koji, kako nedavno pročitah na jednom ovdašnjem blogu „poštuju istarske narode, njihove jezike, dijalekte, govore i tradicije; koji prihvaćaju njene kulture - naročito kulturu suživota; koji djeluju u granicama svojih mogućnosti i sposobnosti u cilju unaprjeđenje Istre i za dobrobit njenih građana".

Znam ja da ima i domaćih koji ne vole furešte. No, takvi su u poraznoj manjini pa ih osobno, uz štovanje, zanemarujem. Znam također da nigdje izvan Istre u cijeloj Hrvatskoj, moj prijatelj Zoran iz Crepaje vjerovatno ne bi imao kuraje za izdići svoju multikontekstualnu parolu, ma koliko mu srce bilo junačko!

Treći meni zanimljivi detalj ovog „slučaja“ jeste sam kontekst poruke posmatran iz medijskog kuta. Ogromna većina novinara koji su se bavili izvješćima s ovog iznimno važnog nogometnog dvoboja za ulazak u HNL, u naslovima svojih medija se bavila prvenstveno „senzacijom“ sa tribine stadiona, umjesto da su izvješćivali o dramaturgiji nogometne utakmice, igri na terenu, zgodicima i sveopćoj navijačkoj atmosferi tokom duela. Hrvatski su mediji govorili i pisali o „senzacionalnom“ potezu „jednog navijača“, dok su srpski i srbijanski mediji govorili i pisali o „senzacionalnom“ potezu „jednog Srbina“. I jedni i drugi i treći su Zoranovu parolu predstavili kao kuriozum.

U takvom polariziranom viđenju istog događaja, svi mi furešti i svi ini, svjesno ili nenamjerno, izazvani smo na promišljanja i o eventualnom nacionalno-političkom kontekstu ove parole. Razlog tome je prvenstveno u činjenici da se niti jedan od tih medija koji su pisali o „senzaciji“ sa pulskog stadiona, nije dosjetio ukazati i na nasušnost današnje potrebe za kolektivnom sviješću o kozmopolitizmu i jednakosti na pravo u voljenju. Ne osporavajući, naravno, nikome nacionalitet! Da takve svijesti danas imamo, Zoranova parola bi bila normalnost. I ne bi imala karakteristike kurioziteta. Imala bi kristalno čisti navijački kontekst. I kao takva ne bi ni mogla privući toliku medijsku pozornost.. „I mi Srbi volimo Istru“ bi u svim etnosima i u svim dobronamjernim medijima bilo prihvaćeno isključivo kao podrška istarskim nogometašima, a nikako kao „senzacionalni potez“ pripadnika jedne nacije. Da imamo svijest o nužnosti univerzalnog jedinstva u dobroti i dobroj namjeri, isticanje nacionalne pripadnosti bi na spotskim terenima bilo komično.

U postkonfliktnom vremenu u kojem živimo danas, svako i svačije javno proklamiranje nacionalnog određenja, pa makar to bilo upakirano i u navijačku parolu na stadionu – neminovno poprima, na žalost, i političke boje. To je opaka društvena bolest čiji kliconoše nisu među navijačima istarskog nogometnog kluba. Pa ni Zoran iz južnog Banata u Srbiji. Ovu opaku zarazu je, svjesno i namjerno, iskreirala politika. Jedino je Istra bila i ostala imunološki jača.

Zato bih osobno bio sretniji da je i moj krnički susjed prošle srijede na stadionu u Puli, uzdignuta čela i stisnutih pesnica, poručio: „Svi mi furešti volimo Istru! Zbog toga, valjda, i jesmo ovdje.