07.01.2022

Hrvatska-EU: Od autsajdera do ravnopravnog partnera

Igrom sudbine, 1. srpnja 2013. zatekoh se u Bruxellesu. Na Rond-point Robert Schuman placu. U zgradi Vijeća Europske unije. Nije to bio ni običan, ni tradicionalan dan.  Na taj datum Hrvatska je, nakon osam godina teških pregovora, uzleta i padova u procesu prilagođavanja pravnoj stečevini EU, postala punopravna članica ovog ekonomsko-političkog bloka. Slavilo se. Grlilo i pjevalo na hrvatskom. Popilo se dosta hrtvatskih, a osobito istarskih vina. Čestitke su, kao petarde, prštale posvuda po auli braonkasto-crvenog mramornog zdanja Justus Lipsius na Schumanu.

Od tada je, evo, prošlo pet punih godina. Kao tren! A u tom vremenskom protoku s meteorskom brzinom, vrlo sam se često propitkivao šta su efekti hrvatskog petogodišnjeg članstva? Ko je profitirao? Ko izgubio? Ko više?

Kao sudionik tog, za Hrvatsku strateški važnog, događaja i kao redovni gost ovog vrlo osobenog mikro svijeta na Rond-pointu, slobodan sam ustvriditi da je Hrvatska kao mediteranska zemlja s izuzetnim prirodnim resursima, educiranom mladeži, uzornom cestovnom infrastrukturom, atraktivnim turističkim destinacijama i geostrateškim položajem - za Europsku uniju puni pogodak s premijom u milijardama eura godišnje. Za Hrvatsku, članstvo u EU je potvrda njene državotvornosti, nacionalne osviješćenosti, međunarodnog respekta i potencijalne prosperitetnosti. Ali za građane Hrvatske i Europske unije, ovo članstvo je i dan-danas blijedosiva slika stvarnosti. Većina zapadnih Europljana i ne zna sasvim precizno gdje to bijaše Hrvatska i šta ona jeste, dok građani ove zemlje u većini smatraju da još uvijek obećane blagodeti članstva izostaju.

Neutralni intelektualci obiju strana, analitičari i prognozeri društvenopolitičkih i ekonomskih kretanja u Hrvatskoj smatraju da je ova zemlja u posljednjih pet godina nastavila pogrešnim putevima nacionalizma, NDH-ovske propagande, antislavenske ideologizacije, pa do šovinizma i negiranja antifašizma i svega što je Hrvatska ostvarila od Drugog svejtskog rata u sastavu SFR Jugosalvije pa do neovisnosti. Časni izuzetak je Istra koja je u tom pogledu rijetka oaza dosljednisti. Čak i u europskim razmjerima.

Uprkos svemu, predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker je ovih dana bio ushićen. Prošlog petka je u Bruxellesu izjavio kako se Hrvatska od prvoga dana ulaska u EU „ponaša pozitivno kao da je utemeljiteljica Unije“, a hrvatski premijer Andrej Plenković je uzvratio konstatacijom da je Hrvatska „značajno profitirala od svoga članstva u Europskoj uniji“.

Nema dvojbe da je Europska unija sa Hrvatskom u punopravnom članstvu postala kompletnija i da europsko proširenje na zapadni Balkan kao strateško područje europske politike širenja uopće, ima historijsko značenje. Nakon višestoljetne distance od zapadnoeuropskih politika kolonijalizma, imperijalizma i monarhizma, pa do petogodišnjeg iskustva u Europskoj uniji, Hrvatska danas predstavlja jedinstveni geostrateški, politički i infastrukturni most između zapadnoeuropskih članica Unije, zemalja centralne Europe i europskog jugoistoka i zapadnobalkanskog područja.

Iz osobnog iskustva znam da je u proteklih pet godina Hrvatska u Bruxellesu izgradila prepoznatljiv stav, zavidan respekt i poštovanje svojih predstavnika u zajedničkim institucijama jer je od prvog dana članstva nastupala odlučno, ali kooperativno. Snažno i jednoglasno je branila svoje interese, ali to nije, kao Mađarska i Poljska, radila na štetu europskog zajedništva, zajedničke solidarnosti i kolektivnog duha ovog jedinstvenog saveza. „Sa Hrvatskom nije bilo lako pregovarati o zajedničkim politikama, ciljevima i interesima, ali duh Europske unije je uvijek bio i ostaje na prvom mjestu objema stranama“, priznao je prošlog opetka u Bruxellesu i sam predsjednik Europske komisije Jean Claude-Juncker. 

Pouke hrvatskog članstva u Uniji su osobito dragocjene za Bosnu i Hercegovinu kao najbližeg hrvatskog susjeda s kojim ova članica EU ima najdužu europsku granicu, od preko 1000 kilometara.
U proteklih pet godina se pokazalo da nacionalizam i unutarnja trvenja između pozicije i opozicije, ma koliko ona bila kompromitirajuća i gruba, nemaju toliku snagu djelovanja na europskom i međunarodnom planu kao što to ima konzistentnost u vođenju državnih politika. Važno iskustvo je, također, da u proceduralnoj implementaciji europskog zakonodavstva nema kalkulanstva i samoobmanjivanja, jer su oči nadzornika iz Bruxellesa stalno otvorene, iako bi se moglo naširoko diskutirati o tome da li te oči uvijek i vide sve dovoljno jasno. 

Pouka je, također, da je pouzdanost pravnog i poreznog sustava ključna za strane investitore. A ljudska prava, slobode, principi demokratizma i sloboda medija mogu biti puke parole ili jedinica mjere za praktičnu primjenu europskih vrijednosti, što najviše zavisi od građana koji to ne vide i šute, ili uočavaju razliku između forme i suštine, pa se opet ne bune. Hrvati za sada uglavnom rumore u sebi i ne znaju dovoljno precizno koliko su dobili ili izgubili pristupanjem njihove zemlje ovom unikatnom bloku. Mladi i obrazovani su uglavnom nezadovoljni pa odlaze! 

O ekonomskom rastu Hrvatske nakon članstva, milijardama eura razvojnih i strukturnih fondova i ukupnoj trgovinskoj razmjeni u posljednjih pet godina, ne treba ovdje i sada govoriti. To je zasebna tema. Jer, i ti su pokazatelji statistički pozitivni, ali ih građani još uvijek ne osjećaju na vlastitoj koži. To čak i istarski furešti odlično znaju.

Vaš furešt