Povratak etici ili smak!

Upitaše me neki od medija za mišljenje o medijskoj samoregulaciji kao ‘alatu’ za podizanje svijesti o etici i odgovornosti medijskih djelatnika, urednika i vlasnika privatnih medija. Te što to najviše utječe na javni ugled novinara i medija u javnom prostoru?

Teško pitanje u teškom vremenu, a još teže je suvislo odgovoriti na takav zadatak. Jer sve što u prvi čas imah na umu neko je, čini mi se, već rekao. Ali cijeneći ustrajnost kao vrlinu, pokleknuh pred takvom zamolbom mojih kolega.

Prvo osobno profesionalno iskustvo me poučava da su profesionalna samoregulacija u medijskom životu i etika kao dvije temeljne vrijednosti žurnalizma, na jednom te istom kolosjeku, da vode ka istom cilju i da su u svojevrsnom ireverzibilnom procesu iz kojega se generiraju i profesionalizam i odgovornost i kredibilnost javne riječi.

Druga moja iskustvena spoznaja je da su individualna samoregulacija i etičke vrijednosti u novinaru(ki) u izravnoj korelaciji, a formula je sljedeća: što je neka medijska jedinke moralnija - samoregulacija je efikasnija, a profesionalizam novinara i medija je na višoj razini.

Moja treća i najvažnija iskustvena spoznaja je da moralne vrijednosti medijskih aktera čine temelj svakog časnog, profesionalnog, odgovornog i kredibilnog novinara i novinarstva kao zanata. Profiterstvo, gramzivost, društvena i kulturna dekadencija, neiskrenost, zavist, osvetoljubivost, ratobornost, lažni patriotizam…sve su to samo posljedice globalnog moralnog sunovrata. Ovakve posljedice nisu, niti su u današnjem ‘globalnom selu’ mogle zaobići ni naše krajeve, niti ‘naše’ novinarstvo. Niti će zaobilaziti u budućnosti. Svi smo mi u istom loncu i pod istim poklopcem globalnih moćnika.

Kako se onda boriti protiv takvih pošasti globalizacije? Kako razviti osobni imunitet protiv fabrika laži? Kako ne biti samo piskaralo, već postati karijeran i častan medijski profesionalac?

Tako veličanstvene ciljeve mogu dostići samo moralna, poštena i samoodgovorna društvena bića. A moral se ne kupuje na pijacama. Poštenje se ne stječe na univerzitetima. Niti se samoodgovornost zatiče u redakcijama. Moralnost, poštenje i samoodgovonost se razvijaju još iz embrija, preuzimaju od roditelja, uči u porodici, komšiluku i u osnovnoj školi. Sve poslije toga je prekasno za moralnu paradigmu onih koji “morališu” putem medija.

Moj osobni kriterijum u vezi s time je nepromjenjiv od kako dišem za u ovu, društveno najodgovorniju, profesiju, a taj kriterijum je da onaj tko želi biti ‘glasnogovornik’ društva i vremena u kojem djeluje, mora biti iznadprosječno moralan. Sve moje mlade koleginice i kolege, svi moji uposlenici, saradnici, studenti i prijatelji znaju napamet koja je to moja hipotetička formula: ako je prosječna moralnost, primjerice, nekakvih100 etosa ili moralosa (moje fiktivne jedinice mjere za moralnost), svako onaj tko se ima namjeru baviti novinarstvom ili to već radi, morao bi biti s minimalnim koeficijentom moralnosti od makar 120 zamišljenih jedinica. Zbog toga je toliko i važna procedura selekcije za ovo časno i društveno odgovorno zanimanje. Umjesto prihvatanja u novinarske redove svakog ko je umislio da se može baviti novinarstvom, nužno bi se bilo vratiti nekadašnjim psihotestovima, testovima opće informiranosti, znanja i provjeri ljudskih i zanatskih predispozicija.

Drugo moje iskustveno načelo je da nikada sebe kao novinara ne smijem slagati u interesu moga urednika, medija ili javnosti, te da nikada ne pođem iz redakcije kući u dilemi da li sam nečije prezime i ime, namjerno ili nehotice, medijski zloupotrijebio. Jer ničije ime i prezime nisu samo matični ili statistički podaci, već se radi o javnim biljezima iza kojih stoje cijeli životi, obitelji, djeca i roditelji, najbliži srodnici, susjedi, prijatelji i neprijatelji, cijele karijere izgrađivane godinama ili decenijama. Niti jedan novinar na svijetu nema pravo poigravati se s tuđim sudbinama!

Svima koji to žele znati je poznato da samo potpuno slobodno novinarstvo može biti profesionalno i odgovorno novinarstvo. To, dakako, nema nikakve veze sa tezama o ‘ovisnom’ ili ‘neovisnom’ novinarstvu. Na takvim tezama je deplasirano dangubiti, jer ovisnost ili neovisnost kao realitet nisu primarni faktori koji određuju kredibilitet i odgovonost u novinarstvu i u javnom prostoru. Poznajem mnoge evropske i svjetske medije, osobito u Francuskoj, Belgiji i Velikoj Britaniji za koje se sasvim pouzdano zna da su urednički i konceptualno bliži jednoj, drugoj ili trećoj ideologiji, ali da njihova ideološka naklonost nikako ne određuje objektivnost i profesionalizam u tretiranju događaja, tema, pojedinaca i društvenih ciljeva.

Etičnost, profesionalizam i samoodgovornost novinara i urednika su kriterijumi koji određuju i samu društvenu poziciju novinara, urednika, medija i novinarstva u društvu. Bez osobnog ljudskog i profesionalnog personaliteta i bez poštovanja novinara i medija u javnom prostoru, nema ni društvenog utjecaja novinara i medija na javnosti, na društvo niti na društvene procese. Sve drugo su samo piskaranja i jalove dangube čije posljedice mogu biti nesagledive i po novinarstvo i po zajednicu. A dobitici su kvazivrijednosti.

Često mi se i samome nameće pitanje da li je samoregulacija u novinarstvu uopće moguća u zemljama u kojima su država, društvo i politika uspostavljeni na nepravdi i nemoralu? Da li je uopće moguća novinarska etika ako se na globalnoj sceni planski fabrikuje toliko laži, a prešutkuje ili čak i nagrađuju nemoralnos, ‘snalažljivost’ i odanost?

Ne samo da je moguće i jedno i drugo, već je nasušno potrebno. U cijeloj ljudskoj historiji, zlo je preovladavalo nad dobrim u višestrukim omjerima. Ali, u cijeloj ljudskoj historiji su također živjele i jedinke, uzori, grupe i cijela društva koji su se opirali zlu. I vrlo, vrlo, često pobjeđivali!

Novinarstvo bez samoregulacije i profesionalnih standarda, bez vraćanja moralnim normama i bez vjere u mogućnost pozitivne promjene – nema drugog puta osim onog koji vodi u bezličnost, poslušništvo i biltensko novinarstvo kako je, na žalost, već danas veoma prisutno.

Bez sasmoregulacije i profesionalnih standarda - korporativno novinarstvo i sve moćnije fabrike globalnih laži će, poput raka u ljudskom tijelu, izjesti i one pojedince i medije koji se još uvijek žrtvuju pred galopom senzacionalizma, skandalizma, estradizma i novinarske nepismenosti.
Do novog susreta!

Vaš Furešt