Misli globalno, djeluj lokalno!

Tehnološki progres, robotizacija, automatizacija i svi drugi modeli potiskivanja čovjeka iz procesa rada imaju svoje prednosti i svoje mane i ovdje. Jer svi smo mi, zapravo, već odavno jedno globalno selo u kojem dva-tri megačobana drže svoje megastado na okupu i po osobnoj volji mu određuju put, smjer, brzinu i kakvoću življenja. Dobri i poslušni u takvom stadu su pošteđeni sve dok se ne uzjogune, a oni prkosniji su u redu za kaznu.

Ali ni taj i takav globalni megator (baš zbog toga što je toliko glomazan i kultorološki raznolik), nije u svemu savršen. Niti ga je, realno, moguće ustrojiti po principu piramide od vrha do dna na svakom pedlju našeg savršenog Planeta. Mnogi se generalni 'principi' i 'pravila' megačobana iskrivljuju na nižim nivoima - od država, regija, gradova, općina, mjesnih zajednica, interesnih grupa, lobija, klanova ...sve do pojedinca.

Ovoga puta ću o jednom, samo naizgled bizarnom primjeru, na koji ukazujem iz dva razloga. Prvi je što bi svaku lošu pojavu, praksu ili osobni interes koji šteti drugome ili zajednici trebalo pokušavati promijeniti u korist općih ciljeva. A drugi razlog je što svi mi koji pripadamo ovom čudesnom kutku Kosmosa i volimo ga – imamo dužnost činiti sve kako bismo osobnim primjerom doprinosili ne samo osobnoj sreći i zadovoljstvu, već i općem boljitku.

Želim, dakle, prozboriti o javnim parkiralištima!

U vrlo malo sam zemalja u svijetu boravio u kojima se parkiranje automobila ne može platiti manje od jednog sata kada vam zatreba tek nekoliko minuta da završite neku hitniju obavezu. U većini zemalja Europe se, iz filantropskih razloga, prakticira čak i besplatno parkiranje do petnaest minuta kako biste, recimo, preuzeli suprugu s posla, izveli dijete iz vrtića, podigli s bankomata novac, predali poštu, kupili sendvič... Naravno, kao osviješćeni građanin civiliziranog društva, vi ste obavezni utipkati registarske oznake svojeg automobila na parking aparatu ili samo kliknuti na gumbić „ticket“, postaviti ispisani dokaz s nula-računom na vidljivo mjesto u svom automobilu i bez uobičajenog stresa zbog parkinga, otići za svojim poslom. Ovdje, međutim, takvu vrstu čovjekoljublja još nisam imao prigodu upoznati.

Dapače! Na istarskim parkiralištima morate platiti minimalno četiri kune za jedan sat pa makar vam takva usluga trebala i samo za jednu minutu.
Osobno smatram da to nije dobro rješenje. Jer plaćamo nešto za što nemamo izbora. Plaćamo cijeli sat parkiranja, a ostajemo jednu ili pedeset i devet minuta. Mi odlazimo prije isteka plaćenog termina, a drugi dolaze na naše oslobođeno mjesto. I tako, minuta po minuta - hiljade minuta. Kuna po kuna – gomile kuna na godinu.

Šta bi mogao biti humaniji i moralniji odnos parking-kompanija prema vozačima?

Prva je mogućnost uplate za kraće termine. Uvođenje plavih i zelenih zona (kao u većini zemalja na Zapadu) je također opcija za razmišljanje. A besplatno kratkotrajno parkiranje u neposrednoj blizini javnih ustanova bi bilo vrlo progresivno.

Znam. Neki će mi birokrati iz proračunskih ureda uzvratiti: „A naši budžetski prihodi“?
A ja im na to odgovaram da poznajem bezbroj lokalnih zajednica po svijetu u kojima je parkiranje na njihovom teritoriju, svugdje i uvijek, besplatno. A te lokalne zajednice ipak nisu sirotinjske. Uostalom takva je i moja ovdašnja općina. Marčana.

Ili, da stvari, načas, preokrenemo drugačije: zar mislite da i mojoj Općini ne bi dobrodošli dodatni proračunski prihodi? Ili mislite da je Pula građanskija od Marčane, Barbana, Savičente, Svetog Lovreča...? Ne. Osobno mi iskustvo govori da to nikako nije tako.

Osim toga, držim do jednakosti u pravu i obvezama. Pa čak i u ovom bizarnom slučaju u vezi s parkiranjem. Jer ne čine život dobrim ili lošim samo velike stvari. Čak naprotiv. Ljudski život je, kao što znamo, satkan od sitnog veza. Prave sitnice za prave ljude imaju veću vrijednost od sumnjivog bogatstva. Hrvatska je, također, već šestu godinu članica Europske unije. Takvo članstvo, po mome sudu, nije smišljeno samo radi države kao takve. Niti zbog njene aparature. Ideja vizionara je bila da život građana bude humaniji.

Također, velika je vrlina biti u stanju ugledati se na bolje od sebe. Nikakva to nije hereza. Naprotiv, globalnim svijetom haraju krize i svakojake propasti upravo zbog toga što je izopačenost postala vrlina. Oni koji imaju sve su gladniji profita. A siromašni postaju sve gladniji kruha.

Da budem još jasniji i nimalo filozof: javna parkirališta su postala biznis visokog profita. Ulog je skroman, zarada velika. Zato i jeste tolika jagma oko 'koke' nosilje s pozlaćenim jajima. Pa ako je već tako kako je, mogle bi se i velike gazde na lokalnim nivoima odreći mrvice dobiti za svoje sugrađane.

Za takvu im odluku svakakao nisu potrebni globalni megačobani. Ta, nije bez veze davno kazano: „Misli globalno, a djeluj lokalno“!

Vaš Furešt