Pouke sezone na izmaku

Nema nikakve dvojbe da Hrvatska ima sve predispozicije biti turistička sila ovog dijela Europe. Ima sve izvrsniju saobraćajnu infrastrukturu, kvalitetne hotele, poletne privatne iznajmljivače, ugodnu klimu, dobru gastro i eno ponudu i fascinantnu prirodu. Kao takva ima svoju klijentelu i mjesto u svjetskom turizmu. Pogotovo imajući u vidu da vrlo važnu ulogu u globalnom kretanju ljudi ima i geopolitika koja je na strani Hrvatske.

Ima, međutim, i mnogo toga što još uvijek Hrvatska nema. Nema, na primjer, rješenje kako u špici sezone amortizirati cestovni kolaps, sve žešća negodovanja turista i istinsku frustriranost svakoga tko se satima cvrlji u kilometarskim kolonama. I ovog ljeta sam, na žalost, upoznao mnoge koji su kazali da im je ovo posljednje takvo iskustvo. Ići će drugdje!

Znam da ima i onih koji nikada nisu zadovoljni i koji bez velikog mozganja i analitike uspoređuju jabuke i kruške. Previše je takvih i među domaćima. Neki mi ovih dana podmeću podatak da je Hrvatsku lani, na primjer, posjetilo ukupno oko 18,5 milijuna turista, a Španjolsku četiri puta više, oko 82 milijuna. „A mi pričamo o Istri ili Hrvatskoj kao o turističkoj velesili“, vele mi.

Zaboravljaju pritom na povijesne okolnosti, tradiciju, navike i očekivanja potencijalnih turista, vrstu ponude i mnogo toga još zbog čega je Španjolska već decenijama među turističkim šampionima svijeta. A upravo lani se vratila na drugu poziciju poslije Francuske potiskujući Sjedinjene Države Amerike na treće mjesto po broju stranih turista.

Iskustveno, međutim, znam da negativci po ubjeđenju mogu biti mnogo manje štetni i opasni po opće dobro od sijača iluzija i obmanjivača kojima je zanimacija da iz ubjeđenja ili po nalogu dokazuju da je bijelo crno. Ili da je crno bijelo. Prošlih godina je takvima uspjelo da sjajne trendove rasta turističkih posjeta, noćenja i ostvarenih prihoda pretvore u uspavanku za mnoge domaće turističke djelatnike na jednoj strani, ili u euforiju neplanskog investiranja na drugoj strani. Izostajali su analitika, plan i strategija.

Pokazalo se to najbolje usred ovogodišnje sezone kada su počele stizati statistike o blizu 200.000 praznih postelja u turističkim destinacijama u osmom mjesecu i spuštanju cijena kako bi se kapaciteti popunili. Prve su analize također govorile o kraju dvoznamenkastih postotaka rasta hrvatskog turizma koji je godinama rušio rekorde. Ovih se dana iz vladajućih političkih krugova i među turističkim djelatnicima šapuće o podbačaju ovogodišnje turističke sezone koja je na izmaku. Dok bolje upućeni i laici-realisti kažu kako se zapravo i hrvatski i istarski turizam vraćaju u normalu i realne stope rasta, jer stalan dvoznamenkasti rast ma koliko bio poželjan, nije bio realan i dugoročno održiv.

Otrježnje je moralo doći prije ili docnije, uvjeren je i turistički konzultant, Siniša Topalović. Pouka je stigla, smatra on, nakon nekoliko nerealnih godina kada je hrvatski turizam proživljavao period pozitivnog prelijevanja potražnje zbog političkih nestabilnosti ili terorizma u do tada nadmoćnijim konkurentskim zemljama poput Turske, Grčke, Egipta, Tunisa i Maroka.

„I unatoč svim upozorenjima kako takva situacija nije rezultat vlastitog djelovanja, nego dominantno globalnih kretanja, te samo manjim dijelom rezultat internih aktivnosti na stvaranju novih turističkih proizvoda i selektivnom podizanju kvalitete, ovaj period nije iskorišten za korjenite promjene dominantno rentnog modela hrvatskog turizma", smatra ovaj stručnjak.

Ključna pouka je, dakle, da je došao trenutak vraćanja u realnost i u život mnogo težih tržišnih uvjeta kada samo sunce, more, izdašnost prirodnih ljepota, postojeća saobraćajna infrastruktura, gastro i eno ponuda nisu dovoljni faktori ne samo dvoznamenkastog, nego bilo kakvog kontinuiranog rasta.

Kao obični smrtnik i furešt dobronamjerne krvi vidim, kao što i vi domaći dobro vidite, da se Istra u srcu glavne sezone i dalje guši uprkos stalnim proširenjima i ubrzavanjima saobraćajne infrastrukture. Jer nisu dovoljni samo 'rotori'. Kolabirajuće gužve su na parkiralištima, u tržnim centrima, u stanicama hitne pomoći i centrima urgentne medicine. U mom kraju, na istočnoj obali, deficitarna je čak i struja. Kanalizaciona mreže ne postoji. Odvodnja površinskih voda nije uređena. Mogućnost izbora TV operatera je misaona imenica. A da i ne govorim o tome kakve probleme telekom operateri imaju s 'gromovnikom': svaka, ma kakva grmljavina bila, garancija je da će internet pasti. A vrlo često i struja. Srećom, interventne službe su brze, a osoblje ljubazno!

A o plažama bih mogao ispisati traktate. Gradske su nešto uređenije od perifernih, ali ni sjenka od onih, na primjer tu u susjedstvu - u Rapcu ili na opatijskoj rivijeri, pa čak i u Crnoj Gori i Albaniji. Na ovim drugim, perifernim ili seoskim plažama je sve sama priroda dala. Djela ljudskih ruku i pameti su uglavnom još uvijek daleka budućnost. Na primjer ležaljke, suncobrani, vještački hladnjaci, kutak za osvježenje, ili kabine za presvlaku. Jer se ne da svakome biti gologuz pred familijom, prijateljima i drugim svijetom.

OK, znam da su u pitanju novci. Ali para diljem svijeta ponovo ima više od potražnje. Novca dakle ima, fale inicijative. Niko nam, na primjer, nije branio da gradimo odnos prema turistu na fer odnosu stvarne vrijednosti usluge za njegov novac? Ili da radimo na emocionalnoj povezanosti i lojalnosti stranih gostiju prema nama kako bi se ponovo vratili? Ne. Koliko ja znam i vidim, uglavnom su se dizale cijene usluga bez obzira na kvalitetu ponude i u privatnom i u javnom sektoru. I u tržnim centrima, restoranima i kafeima, naravno. Mislilo se samo danas za danas.

To me ipak ne priječi da ja, naivni sanjar i emotivac, gotovo svakodnevno maštam o tome kako bi bilo kada bi iz sadašnje Duge Uvale, recimo, iznikao neki marčanski Rabac! Ili kada bi u Krničkom Portu svoje moćne lađe i brodine vezali kakvi strani i domaći 'sirotani'! Gdje bi tada bio kraj svima?

Znam ja i sam da su snovi jedno, a realnost drugo. Ali oni koji maštaju imaju šansu i uspjeti. Pogotovo ako i rade.

Vaš Furešt