07.01.2022

Svi na izboreeee!

Izbori, izbori, izbori...
Gdjegod da dođem, svugdje neki izbori. Ili opći, ili lokalni ili europski. Ili neki referendumi o imenu države. O disoluciji. O nekakvom despotskom vanvremenskom zakonu. O abortusu. Ili o LGBT pravima.

U Kraljevini Belgiji se ovih dana zatekoh u vrijeme redovnih lokalnih izbora. Vrlo važnih kao i uvijek, jer od njenog nastanka kao neovisne monarhije davnih tridesetih godina devetnaestog stoljeća, ova danas demokratska labava federacija se suočava s etnonacionalnim problemima, pokušajima majorizacije i svakovrsnim antagoniziranjem između dvije dominantne etnonacionalne zajednice - između Flamanaca i Valonaca. Flamancima su nacionalni korijeni u Nizozemskoj, a Valonci su Frankofoni. Treći ustavotvorni narod su Nijemci koji su u manjini. Imaju vlastitu jezičnu zajednicu i uglavnom su šutljivi, marljivi i odani domovini. Ne šale se ovdje cinici bezveze kada kažu da je Belgija Balkan s parama, ili Balkan Zapadne Europe“

No, kakve li sve ovo veze ima s lijepom našom Istrom, koja je na oko 1400 kilometara daleko odavde? I čime je to vaš tamošnji Furešt ovdje toliko zaintrigiran pa vam uzima toliko dragocjeno vrijeme?

Evo čime!

Na jednom od nekoliko stotina biračkih mjesta, u jednoj predivnoj osnovnoškolskoj briselskoj građevini iz 1920-tih, na ulazu u grandioznu akustičnu aulu s glasačkim kabinama, prvo što poslije dobrodišlice i putokaza biračima vidjeh je onaj glasoviti slogan Johna Fitzgeralda Kennedyja „ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, već pitajte što vi možete učiniti za vašu zemlju“!

Vjerojatno se stariji sjećaju ovog mladog predsjedničkog šarmera koji je Amerikom vladao od 1961. do 1963. godine kada je mučki ustrijeljen u predsjedničkoj koloni. (Onima koji su rođeni poslije i još su mladi /ja sam negdje između/ sugeriram još jednu brilijantu misao ovog prerano smaknutog predsjednika pod i dan-danas nerazjašnjenim okolnostima: „Oprostite neprijateljima, ali nikad nemojte zaboraviti njihova imena“.)

No, vratimo se tim belgijskim lokalnim izborima i onome što sam tu još vidio, saznao i naučio, a što bi moglo, možda, biti poučno i svima nama 'dole'. U našem tamnom demokratskom vilajetu u kojem se izlazak na izbore doživljava kao kazna ili teško birokratsko breme kojim se, gle, guši pravo 'izbora' izaći ili neizaći na izbore. I to još nedjeljom kada je sveti dan za obiteljska druženja, kada je jeres raditi i kada se psihofizički spremamo za taj odvratni radni ponedjeljak...

Evo, na primjer, naučio sam da je Kraljevina Belgija prva zemlja u svijetu koja je, još 1893. godine, uvela obavezno glasanje na svim izborima i referendumima. Lokalno sudstvo ima pravo kontaktirati sve građane koji nisu poštovali zakonsku obavezu o glasanju, niti su u pismenoj formi u roku od trideset dana obrazložili razloge izostanka.

Ukoliko se izostanak ocijeni neopravdanim, novčana kazna može biti od 25 do 50 eura za prvi izostanak, a za drugi uzastopni neizlazak kazna se uvećava na 50 do 125 eura.
Birač koji nije glasao četiri puta zaredom gubi pravo glasa u narednih 10 godina i u tom razdoblju ne može birati niti biti biran u predstavnička tijela. Niti se ima pravo prijaviti za bilo kakvo imenovanje ili napredovanje u javnoj službi.

Obaveza glasanja se u praksi danas ipak i u Belgiji smatra više moralnom nego zakonskom obavezom, jer je svijest o važnosti izbora na visokom nivou, pa je i izlaznost visoko iznad europskog prosjeka.

Nije mi nakon izbornog vikenda trebalo previše truda i vremena da doznam kako je prijava za biračke spiskove i izlazak na izbore zakonska obaveza i u dvadesetak drugih zemalja svijeta među kojima su i neke industrijski visko razvijene i sa dugotrajnom demokratskom tradicijom. Australija, Švicarska i Singapur recimo. Osim Belgije, izbori su zakonska obaveza i u još tri članice EU - u Grčkoj, Cipru i vrlo bogatom Luxembourgu.

Prema podacima The World Factbooka i portala Global Post, obaveznost izlaska na izbore propisana je ustavnim ili zakonskim odredbama, rekoh, u još dvadesetak zemalja svijeta, od Argentine, Brazila, Meksika, Egipta, Hondurasa, Ekvadora, Bolivije, Kostarike, Paragvaja, Paname i Perua, do Dominikanske Republike, Libanona, Tajlanda i negdašnje zlatne belgijske kolonije Konga.
E, pa vi sada razmislite. Da li je izlazak na izbore samo najčešće neiskorišteno, fiktivno, pravo, ili je to ipak građanska obaveza i dužnost? Jer, kolika je izlaznost na izbore, tolika je i građanska odgovornost za stanje u zemlji. Ili u Europskoj uniji. Jer već krajem maja naredne godine su europski izbori za europsku petogodišnju vlast. A kako sada ovdje čujem i vidim, populističke, radikalne i antieuropske i nekakve despotske političke opcije uzimaju veliki zalet. Nadaju se pobjedi. Koja nije nemoguća ako demokratski orjentirani, humani, mudri i progresivni građani, na dan izbora budu spavali.

Vaš Furešt