Skupe jelke i etičke vrijednosti

Za katolički Božić i Novu godinu, Zagreb je zasiguro bio najposjećeniji grad u regionu. Sarajevo je, tradicionalno, bilo možda najraspjevanije. A Beograd s oko 2,5 miliona eura spiskanih u novogdišnje gradske 'đinđuve', mogao biti najskuplje okićeni grad možda i u Europi. Samo za božićno-novogodišnju jelku grčko-srpske kompanije „Keep light“ koja je pretprošle godine postavljena na beogradskom Trgu Republike i za njeno kinđurenje, potrošeno je oko 83 hiljade eura.

Ova 18 metarska vještačka jelka je, tvrde u srbijanskom nevladinom sektoru, čak četiri puta skuplja od one najpoznatije prirodne jelke od 20 metara visine, kojom su se do sada tradicionalno ponosili članovi velike i moćne obitelji Rockfellera u New Yoku. Jelka u Beogradu je skuplja i od najskuplje jelke na svijetu koja se nalazi u luksuznom hotelu „Emirates Palace“ (Abu Dhabi), koja bez 'đinđuva' košta 10.000 dolara, a sa dijamanatnim i zlatnim ukrasima čak cijelih 11 miliona dolara.

U takvom božićno-novogodišnjem koloritnom ludilu, nikako drugačije osim cinično, ne bi se moglo na prvi pogled gledati na odluke pulske Gradske uprave, Istarske Županije i IDS-a da se, u znak solidarnosti s radnicima Uljanika, odreknu tradicionalnog prazničnog domjenka u prosincu. Gradska uprava i Istarska županija su se odrekle po deset tisuća kuna, a IDS 3000 kuna u korist humanitarne akcije "Uljanik za bolje sutra".

Ova humanitarna akcija je započela 5. prosinca i trajat će tri mjeseca, a namijenjena je za pomoć egzistencijalno najugroženijim obiteljima Uljanikovih radnika i njihovoj djeci, objavili su lokalni mediji.

Pošteno! Mada su to tek kapljice u moru višegodišnje krize i socijalnog prenapregnuća mnogih, ili čak i većine među uposlenicima ovog negdašnjeg ex-Jugoslavenskog i europskog brodarskog giganta.

Nije, dakle, ovdje riječ o količini preraspoređenog novca niti o stvarnim potrebama socijalno najugroženijih. Kao što ni preskupa, skupa ili obična božićno-novogodišnja jelka ne čini grad gradom. Državu državom. Narod narodom. Niti su jelke i njihove zlatne, dijamantne ili plastične đinđuve same po sebi izvor blagdanskog blaženstva i novogodišnjeg „ludila“.

Ne, naravno. Normalnim ljudskim bićima su potrebni drugačiji i dugoročniji izvori energije, sretnosti i nadahnuća. Trenutni osjećaji sreće i zadovoljstva su prividi. Već sutradan nas čeka realnost. Ne zove se novogodišnja noć tek tako najluđom u obje godine. U onoj koja odlazi i onoj koja dolazi!

Sreća, dakako, nije u imetku! Da jeste, najbogatiji bi se najmanje ubijali. A upravo je suprotno. Gola statistika, liječničke anamneze i naučne psihoanalize pokazju da su suicidi najčešći među bogatima upravo zbog toga što se njihovi ideali o sreći raspršuju u vidu magle onoga trenutka kada spoznaju da su bogati, a i dalje ipak duševno nesretni. Nemajući više kuda u osobnoj potrazi za srećom, bijeg iz takvog svijeta nepravde u koji su oni uložili sve od sebe da bi imali, bogati smatraju moralnim izborom. Bolje je ne biti, smatraju, nego biti nesretan!

Ovdje se meni, međutim, otvara jedno drugo fureštansko pitanje. Zašto su u humanitarni fond za uljanikovce skrenuti samo mizerno-tričavi proračuni za birokratske domjenke i stranačke zakuske? Da li su i svi ostali proračunski rashodi u prošloj godini racionalno raspoređeni i domaćinski trošeni? Šta je s fondovima solidarnosti kakve smo imali nekada? Da li je isčezla solidarnost ostalih Istrana? Te da li je uopće i danas istina da se na muci poznaju junaci?

Umjesto odgovora koje ja kao furešt ne mogu znati, a od domaćih ih još nisam imao priliku čuti, ostaje mi nada. Humanitarna akcija „Uljanik za bolje sutra“ trajat će tri mjeca, još oko 60 dana. A za dobra djela, solidarnost i slogu nikada nije kasno.