Pristalice ''tamnog turizma'' osvajaju svijet

Tko o čemu ove sozone, ja o turizmu. Izazovima za Istru. Za Hrvatsku. Za privatne iznajmljivače...

Zapitkivanjima, razgovorima, pismenim i usmenim odgovorima, čitanjem, a ponajviše osmatranjem stvarnosti na terenu, nabasao sam na obilje zanimljivih detalja i spoznaja.

Započinjem, ipak, jednom globalnom statističkom činjenicom koju sam nedavno (kao dugogodišnji registrirani korisnik) zaprimio iz Svjetske organizacije za turizam (WTO) kojom se daje presjek lanjskih turističkih trendova.

Analiza pokazuje da se širom svijeta, uprkos terorističkim prijetnjama, političkim krizama, ratovima i drugim restrikcijama i ometačima slobodnog kretanja ljudi, i dalje sve više putuje. To posebno važi za Sjevernu Afriku, Europu i SAD. Najveći svjetski putnici su, dakako, i dalje Kinezi.

U 2017. godini zabilježeno je rekordnih 1,32 milijarde međunarodnih dolazaka, što je povećanje od sedam odsto u odnosu na prethodnu godinu i rekord u poslednjih desetak godina. Za prošlu godinu se konačne analize tek očekuju.

Posebna zanimljivost ove analize za čitatelje našeg podneblja možda bi mogla biti u činjenici da se, čak s ubrzanom dinamikom, mijenjaju ukusi i percepcije najvećih svjetskih putnika u kontekstu tradiconalnih top-destinacija svijeta, te da more, sunce, gastro i eno (o čemu sam i ranije mnogo puta pisao) nisu najvažniji mamci za masovne posjete.

Zanimljivo je također da među europskim „tradiconalnim turističkim destinacijama“ među kojima je i Hrvatska, ima sve manje onih koje zadržavaju trendove rasta posjeta, noćenja i prihoda od turizma. Trendove najvećeg porasta bilježe destinacije o kojima domaći ljudi, a možda i domaći turistički aktivisti, znaju veoma malo. Ili imaju predrasude i iskrivljene osobne spoznaje.

Osim hladnog i trajno izazovnog Islanda, politički nestabilne Turske i kontroverzne magičnosti Izraela (kojeg UN ubrajaju u Europske zemlje), nadprosječan porast broja turista bilježe najstarija mini-republika na svijetu, San Marino, te čak tri bivše sovjetske republike - Gruzija, Azerbejdžan i Moldavija.

Najveće regionalno i globalno iznenađenje je svakako Sjeverna Makedonija koja je ostvarila procentualno veći rast broja posjeta, noćenja i prihoda od svih drugih balkanskih zemalja.

Znam! Zasigurno će neki i u ovom slučaju pametovati da se radi o „žabama i babama“, odnosno da je lako bilježiti nadprosječne poraste s niskom polaznom osnovicom. Da! Činjenica jeste da je ova zemlja tek odnedavno raspetljala svoje skoro 30-godišnje probleme sa susjednom Grčkom oko imena i da joj upravo u takvoj ustavno-pravnoj neizvjesnosti i političkim stresovima nije ni bilo odveć do turizma. Ali tko zna? Možda su upravo i to bili neki od mamaca za sve znatiželjnije i sve nepredvidljivije svjetske putnike kojima je, možda, izazovno bilo upravo to: da spoznaju i takvu državu.

Ali i ne samo to. Već da, nakon višedecenijskog premišljanja, napokon vide i tu zemlju s izvanrednim historijskim, kulturnim i prirodnim bogatstvima.

Iako mala zemlja (25.713 km2), Sjeverna Makedonija je, dakle, prepoznata kao južnoeuropska kolijevka kulture s nekoliko fascinantnih antičkih kazališta, s hiljadama manastira i dobro očuvanih predkršćanskih i bizantijskih crkava, te sa preko 200 otomanskih džamija. Tu su i ogromna svjedočanstva i naslijeđe iz najstarijih epoha ljudske civilizacije. A zar i podsjećati da je Aleksandar Veliki Makedonski bio jedan od najvećih vojskovođa u historiji. Izgradio carstvo od Jadranskog mora do Indije i Egipta. I zauvijek promijenio zemljopisnu kartu Europe i Azije.

Današnjeg planskog turistu, to već znamo, niko dakle pouzdano ne može predvidjeti. Jedina neupitna izvjesnost u vezi s ovim fenomenom su: eskalirajuća radoznalost i spoznajnost.

To su razlozi zbog kojih je i vlada Ukrajine 2011. godine „Zonu isključenja“ u Černobilu, 24 godine od najveće nuklearne katasrofe u historiji čovječanstva, proglasila turističkom atrakcijom. Tu, baš tu, gdje je u momentu eksplozije radijacija bila 400 puta jača od američke nuklerane bombe bačene na Horošimu, godišnje dolaze desetine hiljada posjetitelja iz cijelog svijeta. Pristalice takozvanog „tamnog turizma“ koji uključuje i putovanja na mjesta povezana sa smrću ili patnjama ljudi, nezaustavljive su u svojim nakanama.

Uz sve ovo i sve druge novitete u turizmu, očekivani turski „veliki povratak u igru" neminovno će se odraziti i na hrvatsku ovogodišnju sezonu. A i u buduće ako se ostane pri sadašnjem robovanju prema stereotipima.

Primjer bi nam ponovo mogla biti Turska. Nakon krize od 2015. i stampeda stranih turista zbog terorizma i političke nestabilnosti, prošle godine se Turska vratila na scenu na „bijelom konju“. Hrabrim odlukama državne vlasti i agilnošću turističkih poslenika, uzdigla se na čak 39,8 miliona stranih turista i 29,5 milijardi američkih dolara prihoda, što je porast od 12 odsto u odnosu na prethodnu godinu. Sa domaćim turističkim posjetama i noćenjima, u ovoj zemlji se lani odmaralo i uživalo čak 45 miliona turista.
Ove godine Turska očekuju oko 50 miliona domaćih i stranih turista što će se neminovno odraziti na pad potražnje u drugim mediteranskim zemljama, najviše u Španjolskoj koja joj je i najveći konkurent na Mediteranu. Ali, ni naši Istrani se od početa ove godine ne osjećaju opušteno. Osim Turaka, tog „tamnog turizma“ i kojekakvih drugih avanturističkih egzibicionista, i Svevišnji nam je okrenuo leđa. Katastrofalno loše vrijeme ne samo da ostavlja domaće iznajmljivače bez bookinga, već ubija volju i za izlazak iz kreveta.

Dok se Turska ponovo vratila na osmo mjesto na globalnoj listi najposjećenijih zemalja u 2018. godini, dok je na 14. mjestu po prihodima od turizma, Hrvatska se i dalje vrti oko 20 miliona turista na godišnjem nivou. Lanjski turistički prihodi su iznosili sjajnih oko 12 milijardi eura, ali uz ocjenu sve većeg broja i stranih i domaćih turista da je ova zemlja postala preskupa. I meni se takvom čini. Čak sve skupljom svakog novog dana.

Vaš Furešt