Halllooo Herculanea! Javi se!

Od kako postojim slušam kako nije problem ne znati, već ne htjeti da znaš. Kao i onu da nisu pametni oni koji znaju, već koji znaju šta ne znaju!

Gradsko komunalno poduzeće Pula Herculanea d.o.o. je primjer nad primjerima čija uprava, izgleda mi, nije među onima koji žele tuđa saznanja i iskustva, već trače godine u izmišljanju vlastite 'tople vode' u sferi prikupljanja i upravljanja komunalnim otpadom. U tom svojeglavom naukovanju tokom, evo, četvrt stoljeća, stiglo se do toga da su 'rubna područja' Grada Pule u ljetnim mjesecima i špici turističke sezone postala zone nesnošljive smrdeži.

Na korporativnom sajtu ovog poduzeća iščitah po tko zna koji put da se korijeni gradskog poduzeća za održavanje čistoće Grada protežu još od prvog siječnja 1889. godine, o čemu je brinula tadašnja građevinska služba pulskog Municipija koji 27. travnja 1898. donosi „Naredbu kojom će se osigurati više reda u pogledu čistoće grada sa svrhom očuvanja zdravlja stanovništva.“

Od tada do danas je prošlo puuunih 130 godina, a Grad Pula i 'rubna područja' o kojima komunalnu brigu vodi Herculanea žive u smradu i totalnoj nebrizi za zdravlje sadašnjih, europskih građana ovog dijela Istre!

Kako je u drugim gradovima i okolnim selima ne znam, niti je to moguće sve poistraživati jer kao nigdje drugo u svijetu, svaka gradska uprava ima svoja pravila, svoje komunalce, svoje komunalne 'učenjake', svoje principe i svoje probleme. Kao slučajni ili namjerni posjetitelj Labina, Poreča ili Umaga npr. vidim da su trotoari i ulice tamo čistiji, travnjaci ucifraniji, a saobraćajni rotori kultivirani za razliku, na primjer, od onog kod raskrižja državnih cesta prema Zračnoj luci Pula koji je od njegove izgradnje u ožujku lani do danas ostao u 'roh bau' izvedbi. Uprkos tome što je koštao 4,9 milijuna kuna. O tome sam već ovdje pisao i molio nadležne iz Ližnjanske općine, Hrvatskih cesta, izvođačke tvrtke GP Krk, nadzornog organa „Učka konzalting“... da se zavrate svome javašluku i konačno dovrše posao za koji su uzeli novce a nisu uradili posao do kraja.

No, vratimo se komunalnoj smrdeži na istočnoj obali Istre - u Marčani, Krnici, Raklju, Kavranu... čega ni u tragovima ne bi moglo biti kada bi se ispoštovalo makar nešto od onoga što je prekrasno zapisano u neuobičajeno detaljističkom životopisu komunalnog poduzeća Herculanea pod naslovom „Naša misija i vizija“ na korporativnom sajtu. „Naša misija je poboljšati kvalitetu življenja sadašnjih i budućih generacija stalnim i kvalitetnim održavanjem čistoće i odlaganjem komunalnog otpada na ekološki prihvatljiv način...“
Pod „Naša vizija“ neko od komunalaca ovog poduzeća prekrasno je zapisao da je težnja ovog poduzeća da postane „najkvalitetniji davatelj komunalnih usluga na području Istarske županije, prepoznatljiv u cijeloj Republici Hrvatskoj po primjeni najbolje dostupne svjetske komunalne prakse i tehnologije uz uvažavanje načela zaštite okoliša...“

Kao slučajna jedinka ovog prekrasnog diverziteta, a osobito kao obični ubogi istarski Furešt s dobrom namjerom, nemam nikakvog razloga sumnjati da su intencije gradske Uprave i Uprave ovog komunalnog poduzeća iskrene. Ali moj osobni život me silom prilika podučio da želje i stvarnost ne idu uvijek pod ruku.

Najnovija Odluka o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog i biorazgradivog komunalnog otpada je jedno, a stvarnost u gore navedenim i drugim naseljima za koja ovdje nemam dovoljno prostora, je drugo. Člankom 23. gornje Odluke je precizno propisano da se „u spremnike za odvojeno prikupljanje otpada može odlagati samo otpad za koji je spremnik namijenjen“. Međutim! Usred Krnice, usred bijela dana, u prvi najbliži spremnik za selektivno odlaganje kartona, ugostiteljski radnici iz susjednog kafe-restorana u taj spremnik umjesto kartona i srodnih tvari 'šukaju' sve svoje smrdljive otpatke zaostale hrane, kostiju i drugog otpada koje bi trebalo da odlažu u posebne kante čije se pražnjenje i odvoz posebno i plaćaju po principu koliko smeća toliko plaćaš.

Iako se to radi naočigled brojnih stranih turista, usred sezone od koje i takvi ugostitelji žive, članak 39 „Odluka o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog i biorazgradivog komunalnog otpada“ niko ne primjenjuje. Ovim člankom je, podsjećam, propisana kazna od simboličnih 500 kuna „ako se u spremnik za odvojeno prikupljanje otpada odloži komunalni otpad, kao i bilo koji drugi otpad koji ne odgovara definiciji otpada za koji je spremnik namijenjen...“

No, to nije ono najgore što me je šokiralo istoga dana kada sam nakon višemjesečnih izbivanja odavde kročio na tlo ove preplemenite čestice planete Zemlje.

Totalni šok me je zgombao onoga jutra kada sam se bunovno u zoru morao nacrtati ispred svoga portuna i čekati komunalce da im osobno izručim „digitaliziranu kantu“ kućnog otpada. Tako mi je naložila moja uvažena supruga. „U protivnom, oni nam utorkom i petkom ujutru neće preuzeti smeće“, instruirala me je prethodno.

I stvarno bijaše u pravu. Kada su oko 7:30 toga utorka naišli s malim, glanc-novim vozilom u bojama papagaja, razmahnuh objema rukama i zazviždah kao čobanin ne bi li me vidjeli i čuli. Vozač se okrenu i mahnito uštopa uglancani kamiončić. Istoga časa odnekud iskoči crnputi junoša moderne frizure i bokserskog stasa, priđe mi žustrim korakom kao američki marinac i bez uljudnog pozdrava „dobrojutro “ veli mi: „Promašili bismo vas i ovog jutra da niste mahnuli“.

„Kako to? Zar se mora mahati“, upitah.

„Pa...sve je još uhodavanje“ mudro se snađe crnoputi.

„OK, nije problem u dežuranju koliko u našem uzaludnom trudu oko razvrstavanja reciklažnog otpada“, velim mu.

„Kako to mislite“, pogleda me u oči dok velikim šakama hvata rukohvat „digitalizirane“ zelene kante.

„Vidio sam vlastitim očima da spremnike za sakupljanje otpadnog papira, metala, plastike, stakla i tekstila i dalje praznite u isti kamion. A i mnogi drugi mi to vele. Čemu onda selektiranje“?

„E, to ne znam. Nisam nadležan. To možete pitati vozača, on možda o tome zna više, on je duže u ovom poslu“, opet se umješno 'izvadi' crnoputi.

Zaputih se prema kabini. Vozač me opazi i započe otvarati svoje kabinsko staklo, te mu ponovih gotovo do riječi što sam maloprije rekao radniku. Uljuđeni vozač smaknu sunčane naočale s očiju, zabaci ih na čelo i na moju totalnu zaprepaštenost potvrdi moje navode.
„Istina je. Nemamo dovoljno vozila da bismo svaki selektirani otpad vozili odvojeno. Selektiranje vršimo naknadno, ne brinite“, uzalud me pokušava utješiti ljubazni vozač dok smišljam moguću reakciju na bezmjernu apsurdnost.

U trenu odlučih da dalje ne kvarim dan i raspoloženje ni krivom niti nadležnom vozaču. Klimnuh mu kao da sam razumio njegovu ispriku i savjet te se odmakoh od vozila.

Moja „digitalizirana kanta“ za smeće je već bila vraćena, crnpurasti se već bio zakačio na stražnjoj papuči vozila i oni odoše. A ja ostadoh ophrvan zadahom smeća iz moje krničke uličice koja bi trebalo da miriše na srpanjske čajevske trave, Mimine crvene i ljubičaste hortenzije, Marijine lavande i moje razrasle pomidore i krastavce iz terakotnih žadrinjera.

Za svo vrijeme od prošlog utorka do danas pokušavam začuti glasić dežurne osobe ili robota s dežurnih brojeva 638-405 i 638-400 kako bih doznao kada će se selektirani otpad selektivno i odvoziti. Ali odziva nema.

Ili su odvratno neljubazni, ili su na odmoru, ili pavazdan marendaju? Ili ne očekuju da neko zna kako i sebe i druge varaju teoretskim „selektiranjem otpada“ i frazeologijom o „ekološkom upravljanju otpadom“. A pare su za to uzete. I potrošene!

Halllooo Herculanea! Javi se!

Vaš Furešt