U moru ne tako lijepih vijesti iz Hrvatske i svijeta, odlučili smo vam prenijeti jednu toplu i dirljivu priču. U blizini Cerovlja posjetili smo ženu koja je život posvetila psima koje život baš i nije mazio. Takvi primjeri velikodušnih i dobrih ljudi poput Anneliese Aichberger, pokazuju nam kako su male stvari u životu upravo one koje nam najlakše mogu izmamiti osmijeh na lice.
Anneliese je Austrijanka koja u Istri živi sa svojim partnerom i čak 19 pasa, a većina ih je s invaliditetom. Otkrili smo je preko Facebook grupe „Paralyzed Dogs Istria“, no iako samo ime sugerira da se radi o paraliziranim psima, oni to nipošto nisu. Veseli su, pokretni, zaigrani, mazni i puni života! Tome smo se uvjerili i sami te se nakon takvog iskustva moram upitati – zašto su u većini slučajeva psi s invaliditetom osuđeni na tužnu sudbinu i uspavljivanje?
Anneliese nam je ispričala kako je sve krenulo: „Došli smo u Istru 2019., kada smo imali sedmero pasa, od kojih je troje s invaliditetom. Prvog smo doveli iz Bosne i Hercegovine u Austriju. Jedna organizacija iz Njemačke zamolila nas je da uzmemo i drugog psa, Muffina, koji je došao iz Slavonskog Broda. Treći nam je došao iz Srbije, a svi su bili napušteni. Ljudi koji žive u naseljima otkuda smo ih udomili, čuju za mene i onda mi se jave u vezi drugih slučajeva, sve ide usmenom predajom. Ljudi bi rado pomogli, ali se boje udomiti psa s invaliditetom.“
Strah je, i u ovom slučaju, čovjekov (i pseći) najgori neprijatelj. Jedina razlika između Anneliesinih pasa i onih potpuno zdravih je što oni s invaliditetom zahtijevaju nešto više pažnje. Naime, kako bi spriječila infekciju bubrega i mokraćnih kanala, Anneliese nekima od njih mora par puta dnevno pritisnuti mjehur kako bi im pomogla da se pomokre, a tu je još i mijenjanje pelena za one koji ih nose. Ipak, na licima tih veselih životinja vidi se zahvalnost i volja za životom.
Kako uopće dođe do takvih stanja i ozljeda pasa kojima su većinom zadnje noge nepokretne? Njihova udomiteljica Anneliese kaže kako ovisi od slučaja do slučaja. Ponekad je njihovo stanje posljedica traume, najčešće udarca automobila ili neke druge nesreće, no određeni se psi rode sa oslabljenim ligamentima. Siromašniji ljudi sa sela im tada ne mogu pružiti adekvatnu veterinarsku pomoć pa ih čak podvrgavaju rigoroznim „pokušajima“ izlječenja. Najveći je problem, ispričala nam je, što ljudi imaju percepciju da od takvog psa nemaju koristi. No, postoje posebna kolica pomoću kojih se takvi psi mogu samostalno kretati, i to bez ikakvih problema! Sreća u nesreći je što Anneliese i njezin partner imaju veliko dvorište u kojem, kada to vremenske prilike dopuste, veseli psi trče i igraju se poput potpuno zdravih pasa.
Pitali smo našu sugovornicu pomaže li joj netko, jer briga za devetnaest pasa ne može biti laka. Dolaze li joj volonteri?
„Nažalost, dosta smo udaljeni od najnaseljenijih dijelova Istre. Tko god bi htio pomoći, recimo iz Poreča ili Pazina, mora se voziti barem pola sata. No uvijek smo jako zahvalni na bilo kakvoj pomoći. Kada ljudi poput vas dođu s pelenama i hranom za pse, plače mi se od sreće. Ima toliko dobrih ljudi u Istri i šire! No razumijem da smo daleko i da nismo udruga, već smo se privatno odlučili dati priliku i skrbiti o ovim psima.“
Skromna, vedra i nesebična Anneliese pokazala nam je koliko dobrog jedan čovjek može napraviti. Osim što je posvetila cijeli svoj život psima koji bi ga u suprotnom najvjerojatnije izgubili, svaki slobodni trenutak provodi smišljajući kako im olakšati i uljepšati vrijeme koje imaju na ovoj planeti. Naime, ona sama čak i za njih kroji hlačice veselih uzoraka! Ako ste pomislili kako je ova žena otišla predaleko i kroji psima nepotrebne modne dodatke, varate se! Budući da se psi većinom kreću s prednjim nogama, dok zadnje vuku po podu, Anneliese je shvatila da im je prijeko potrebna tkanina, po mogućnosti vodootporna zbog blata i kiše, koja pokriva njihove pelene kako bi se nesmetano mogli kretati. Njenoj kreativnosti nema kraja!
Svaki od pasa ima svoju jedinstvenu i tešku životnu priču. Naša sugovornica objasnila nam je što ih, nakon svega što su prošli, čini sretnima. „Oni nisu kao mi, ljudi. Mi samo razmišljamo o problemima. Oni žive u trenutku, čak i kada trpe veliku bol. Ako sada dobivam ukusnu hranu, sada sam sretan pas! Sada mogu ići van i trčati po dvorištu i to je sreća! Jako su zahvalni.“
Upitali smo našu sugovornicu na koji im način običan čovjek može pomoći, ako nije u mogućnosti doći u Istru i donijeti hranu, pelene i druge potrepštine. „Voljela bih samo da se ljubitelji životinja zapitaju – zašto ja ne bih udomio psa u potrebi? I dalje mogu šetati sa psom koji ima neku vrstu invaliditeta, i dalje mogu ići na godišnji odmor s njim… Naravno, neke su stvari možda malo zahtjevnije, ali što je to naspram sreće koju taj pas dijeli sa mnom, jer sam ga spasio od gotovo sigurne smrti?“
Anneliese je istaknula činjenicu kako u Austriji, Njemačkoj, Španjolskoj, Tajlandu i drugdje postoje velike organizacije koje pomažu životinjama s invaliditetom, osobito u njihovu udomljavanju. No na našim prostorima to je još uvijek veliki tabu. Većina ljudi kada pronađu ozlijeđenog psa ili kada njihovog psa udari prijevozno sredstvo, ne razmisle dvaput već ga odmah uspavaju. No ovi veseli mališani zaslužuju drugu priliku.
Međutim, ukoliko niste u prilici udomiti psa, a ipak želite pomoći na bilo koji način, možete posjetiti grupu na Facebooku „Paralyzed Dog's Istria“ te proširiti glas i svijest o ovim psima. Iako skromna Anneliese nije htjela tražiti donacije za pelene i hranu kada smo ju posjetili, u međuvremenu je udomila još jednog psa čije stanje zahtijeva skupu veterinarsku skrb. Naime, dva dana prije Nove godine, Lily je pronađena kod Slavonskog Broda. Kod Anneliese stigla je u vrlo lošem stanju, slaba i sa zadebljanjem na nogama. Od 3. siječnja se bore za njen život, a još uvijek nemaju stopostotnu dijagnozu.
Ako želite pomoći Lily, Anneliese i njenim psima, donirati im možete na račun HR4924020063210948048. „Kada pogledate psu u oči, imate priliku vidjeti ljubav prema životu i vama samima” zaključila je Anneliese sa suzama u očima na kraju našeg razgovora.
TEKST/FOTO: Iris Foriš